(Autor je spoljnopolitički komentator- novimagazin.rs)
Političke scene sve više liče na trusna područja. Ne samo zbog ratova u Ukrajini i između Izraela i Hamasa, nego i zbog tumbanja u kojima djelovi opozicije ruše ustaljene prognoze da one, takve kakve su, nikada neće moći da osvoje najviše glasova na izborima i tako poremete odnose snaga ne samo unutar zemlje, nego i izvan nje.
Upravo to postiže – ultradesnica. Nadire poput cunamija i pandemije, smatraju mnogi analitičari, od kojih neki to doživljavaju kao vanrednu opasnost po demokratiju, a drugi samo kao povod za proučavanje nastajuće "nove normalnosti".
Povode za obje procjene dali su im, gotovo istovremene, pobjede predstavnika krajnje desnice u Argentini i Holandiji, koje su se nadovezale na prošlogodišnje trijumfe njima sličnih snaga u Italiji i Švedskoj. Takvi ishodi su posebno zabrinuli EU (Južnoj Americi je samo relativizovana ljevičarska premoć) kojoj krajem sledećeg proljeća slijede izbori za njen parlament, jer prognoze opominju da će nadirući ekstremi i u drugim članicama, kao što su Njemačka i Austrija, ugroziti njegovu centrističku ubjedljivu većinu.
Zebnje mogu da izgledaju pretjerane, jer nijedan ultradesničarski trijumfator ne može da vlada bez sklapanja koalicije s neistomišljenicima, pri čemu mora i da odstupi od nekih svojih najradikalnijih stavova. Na primjer, holandski slavodobitnik Gert Vilders treba, ako želi da oformi vladu, da ublažava svoje antievropske, antiislamske i antiimigrantske stavove.
Ali, zarad osvajanja ili očuvanja vlasti, na koalicije su primorani i mnogi centristi. U Španiji je, tako, premijer Pedro Sančes pristao na partnerstvo s propagatorima otcjepljenja Katalonije.
Poveći ustupci ultrašima doveli su do slabljenja centrističkih vlasti, jer su one mjestimično izgubile od svoje klasične prepoznatljivosti a poprimile obličja rivala. Pa se promijenila i računica birača: kad već moramo da glasamo za nešto što ne želimo, podržaćemo original umjesto hibrida – objasnili su skretanje udesno.
Podjele su mahom zaoštrene zbog tretmana imigracije i statusa unutar EU. Slično Bregzitu, desnica sada insistira na "povratku suvereniteta" koji je, po njoj, prilično amputiran "pretjeranim doseljavanjima" i briselskim nadnacionalizmom.
Uz to, na strateško raslojavanje utiče i rast nejednakosti, u ovim vremenima ekonomskih posrtanja. U Gardijanu, nobelovac Džozef Stiglic ocjenjuje da ta prekomerna socijalna neuravnoteženost čak mnoge navodi da odbacuju demokratiju, čime se stvara plodno tlo za autaritarnost, da bi onda desni populisti još pogoršali situaciju. A bivši američki ministar za rad, Robert Rajh sugeriše da su uticaj novca na politiku i njeno srastanje sa interesima velikih korporacija, toliko narasli da direktno ugrožavaju demokratiju.
A kad se podriva demokratija, jača, i unutar nje, autokratija. Hroničari se, pritom, naročito pribojavaju povratka Donalda Trampa u Bijelu kuću, jer je pokazao naklonost ka autokratama kakav je Vladimir Putin, dok je, kao u šali, pohvalio i status doživotnog predsjednika u Kini.
Tramp i Putin su, inače, i znatno doprinijeli jačanju ultradesnice u Evropi. Amerikanac je slao svoje agitatore protiv socijaldemokratije i eurofiličara, a Rus finansijske donacije evroskepticima, kao što je bila Marin le Pen.
Obojici se pripisuju i zasluge za uspon autokratije. Počeo je, kažu, dolaskom Putina na vlast u Moskvi prije bezmalo četvrt vijeka, a odstupanje od demokratije je podupro Tramp instaliranjem "postistine" i "alternativnih činjenica" u predsjednički mandat, uz ocrnjivanje rivala za "komunističke težnje", dok je novinare etiketirao kao "neprijatelje naroda".
Pored bitnog doprinosa rastu desnice, koji je poprimilo razmjere desnila, njih dvojica su zaslužni i za nastanak japajaizma, neumornog isticanja svoje ličnosti ("ja pa ja") kao dovoljne za donošenje odluka. Na tom kursu se isprsio i ovdašnji lider kad je odvalio da više neće biti na čelu države ako opozicionar bude izabran za premijera. Ne bi podnio, drugim riječima, da više ne može da prekoračuje ustavna ovlašćenja, koja po Ustavu pripadaju vladi.
U međuvremenu su svijetu pažnju privukle i neke poželjnije originalnosti. Bukerovu nagradu za književnost dobilo je djelo u kome je nehotice predskazan ultradesničarski haos u Dablinu, a film i internetska objava o Napoleonu su dokazali da nema mjesta, osim u ludari, za sve koji bi da imitiraju njegov liderski ego.
To, naravno, nije dovoljno da se obuzdaju ekstremno desnilo ni japajaizam. Ali, nikad se ne zna. Ni inicijatori ovdašnjeg ProGlasa nijesu očekivali tako veliku podršku koju su dobili, za borbu, takođe se može reći, baš protiv desnila i japajaizma.
