Piše: prof. dr Radoje V. Šoškić
Ne suočavamo se, dakle, sa kontingencijom, već sa predvidivom konsekvencom jedne duge genealogije nasilja nad crnogorskom prirodom: genealogije koja je ispisana diskurzivnim praksama instrumentalizacije, simboličkom neutralizacijom prirode, te normativnim i epistemološkim redukcionizmom u kojem je priroda percipirana kao objekat – kao funkcionalna, kvantifikabilna i upotrebna kategorija. Podsjetimo se Hajdegerove analize Gestell-a, kao onog sveprožimajućeg tehničkog okvira unutar kojeg svijet biva razotkriven kao "skladište resursa" – sve što jeste, jeste samo ukoliko je iskoristivo. Unutar tog horizonta, rijeka prestaje da teče kao narativ prirode, i počinje da protiče kao infrastruktura. Crnogorski pejzaž, kroz takvu matricu mišljenja, biva iščitan kao zbir eksploatabilnih komponenti – rijeka postaje kanal, šuma postaje biomasa, planina postaje lokacija za koncesiju.
Biološki kolaps Lješnice predstavlja konkretnu manifestaciju zločina koji nije počinjen samo nad ribom i vodom, već i nad simboličkom matricom značenja koju rijeka nosi. Jer rijeka, u kulturno-civilizacijskom smislu, nije samo geografski entitet: ona je hermeneutička struktura – tok sjećanja, relacija, pripadnosti. Kao mnemosyne, rijeka je memorijska matrica unutar koje se oblikuju identiteti zajednica, istorije prostora, pejzaži osjećanja. Kada se taj tok nasilno prekine, kada riba više ne može da diše, a voda postane mjesto smrti, tada ne gubimo samo jedan ekosistem – već i simboličku infrastrukturu smisla, mjesto gdje se priroda i čovjek susreću ne u ekonomiji, već u empatiji. U tom ključu, ekocid u Lješnici jeste čin samonegacije: društvo koje dopušta smrt rijeka postepeno dopušta i sopstvenu simboličku smrt. Jer budućnost koja se gradi na devastaciji ne proizvodi progres, već radikalnu nesigurnost. Ona nije više horizont očekivanja, već prostor ekološke entropije, krize zdravlja, gubitka resursa i izgnanstva iz vlastitoga doma.
Odatle proizilazi potreba za radikalnim zaokretom – ne samo u zakonodavnom ili političkom smislu, već prije svega u misaonoj paradigmi. Potrebna je ekologija svijesti, etika empatije, novo poimanje prirode kao subjekta sa pravom na postojanje. Kao što je Feliks Gatari isticao, ekološka kriza je neodvojiva od mentalne i društvene krize: ona je trostruka, zahvata životnu sredinu, društvenu organizaciju i individualnu subjektivnost.
U tom svjetlu, nedavna izjava ministra ekologije da je "ekologija život", izrečena bez reference na konkretni ekocid u rijeci Lješnici, ne ostaje na nivou retoričkog (političkog previda – ona odražava semantičku prazninu i egzistencijalnu distancu prema samoj prirodi, razotkrivajući ontološki i politički paradoks savremenog ekološkog diskursa vlasti: priroda) ekologija se afirmiše u jeziku, ali ekocid nad rijekom ostaje neimenovan, a time i izbrisan iz simboličkog poretka; ono što nije artikulisano, što nije priznato kao gubitak, ne stupa ni u sferu kolektivne svijesti. Ministrova rečenica, otuda, proizvodi simulakrum brige, performativni gest koji supstituiše etički odnos ontološkom indiferentnošću. Ova disonanca između deklarativnog i stvarnog ne reflektuje samo deficit odgovornosti, već i krizu smisla – epistemološku, normativnu i institucionalnu.
U pravnim sistemima koji anticipiraju novi etički horizont antropocena, priroda više nije tretirana kao pasivni resurs, već kao entitet sa inherentnim pravima. U Novom Zelandu, rijeka Vanganui je zakonski priznata kao "živo biće". U Indiji, Gang i Jamuna imaju status pravnih osoba. U ustavima Ekvadora i Bolivije, priroda ima pravo da postoji, da se obnavlja i da ne bude povrijeđena. Ova progresivna legislativna praksa nije puka pravna inovacija, već radikalni filozofski rez u ontologiji modernog prava – napuštanje instrumentalne paradigme i uspostavljanje pojma prirode kao etičkog i normativnog subjekta.
Crna Gora, koja se ustavno samodefiniše kao "ekološka država", ne može više ostajati na nivou simboličke samopercepcije. Ekocid u Lješnici pokazuje koliko je ta formulacija krhka kada se suoči sa realnošću beživotne rijeke. Ukoliko ekologija treba zaista da znači život – kako ministar tvrdi – tada priroda mora postati nosilac prava, a ne puki objekat zaštite. Priznavanje pravnog subjektiviteta rijekama, šumama i ugroženim ekosistemima u crnogorskom zakonodavstvu ne bi bilo čin ideološke ekscentričnosti, već normativne koherentnosti s ustavnim identitetom države.
Uvođenje pravnog subjektiviteta prirode podrazumijevalo bi korjenit zaokret u pravnoj i političkoj imaginaciji: ono bi omogućilo da priroda bude zastupana pred sudovima, da ima institucionalno artikulisane interese, da njena devastacija više ne bude tretirana kao puki tehnički problem, već kao moralni i pravni delikt. Time bi se prekinuo višedecenijski kontinuitet diskurzivne neutralizacije prirode, gdje se ona priznaje samo do tačke gdje ne osporava ekonomski imperativ.
Paradoks institucionalnog odnosa crnogorskog društva prema prirodi ispoljava se u šizoidnoj formi duboko ukorijenjene strukturalne disocijacije između simboličkog i materijalnog poretka: priroda je, s jedne strane, u nacionalnom imaginarijumu simbolički uzvišena, romantično estetizovana – kao imaginarni ostatak mitske "netaknute divljine", politički mobilisan kao identitetski resurs; dok je, s druge strane, u stvarnosnoj logici upravljanja sistematski eksploatisana, pravno obezličena, ontološki razgrađena i etički isključena iz jezika odgovornosti.
Ukoliko Crna Gora želi dosljedno artikulisati svoj ustavni identitet kao "ekološka država", ona mora radikalno preispitati i prevazići naslijeđenu instrumentalnu paradigmu u kojoj se priroda misli isključivo kao sredstvo. Nužno je priznanje prirode kao ontološkog subjekta – kao autentičnog i samosvojnog Drugog, čije postojanje nije zavisno od njegove korisnosti, već počiva na sopstvenom pravu da bude. Takav obrt zahtijeva više od legislativnog proširenja: on podrazumijeva dublju transformaciju pravnog, političkog i etičkog horizonta, u pravcu uvođenja koncepta ekološke pravde koja ne počiva na antropocentričnim principima, već na priznanju prirode kao nosioca dostojanstva, integriteta i prava na postojanje.
(Autor je univerzitetski profesor)
