Piše: Janis Varufakis
Ursula fon der Lajen je na Trampovim terenima za golf u Škotskoj potpisala sporazum koji je nazvan trgovinskim da bi se prikrila činjenica da je Evropa dala sve, a nije dobila ništa sem poniženja.
Godine 1842, poražena i slomljena Kina poslala je u Nanking svog najvišeg predstavnika, Ćijinga, da se sastane sa Henrijem Potingerom, nemilosrdnim britanskim kolonijalnim guvernerom, da mu ovaj izdiktira uslove kineske predaje. Sporazumom potpisanim u Nankingu Kina se odrekla svega, a zauzvrat nije dobila ništa, osim poniženja. Sporazum koji je u štampi opisivan kao trgovinski dogovor bio je razlog za veliko slavlje trgovaca u Londonu. Kineskim pjesnicima je dao povod da stihovima ovjekovječe pretrpljenu sramotu koja do danas progoni ovu veliku zemlju.
Prošlog mjeseca, poražena i slomljena Evropska komisija poslala je Ursulu fon der Lajen na Trampove terene za golf u Škotskoj da potpiše sličan sporazum. Prikazan je kao trgovinski da bi se prikrila činjenica da je Evropa američkom predsjedniku dala sve što je zatražio, a zauzvrat nije dobila ništa osim poniženja. Zanimljivo je da, za razliku od Kine 1842, Evropa nije prošla kroz rat. Bilo je dovoljno nekoliko mjeseci plašenja novim carinama – što je tehnika mučenja koju su zbunjeni evropski čelnici, povodeći se za zbunjenim američkim demokratama, u početku zanemarivali držeći se parole TACOS ("Trump Always Chickens Out" – "Tramp se na kraju uvijek uplaši i odustane").
Za evropske pjesnike ovo nije tema dostojna stihova o dubokom poniženju koje će decenijama bacati sjenku na naš kontinent, ali evropski političari su se već izjasnili. "Dan tame", objavio je Fransoa Bajru, francuski premijer. "Priznavanje slabosti", rekao je Mišel Barnije, pregovarač Evropske unije iz vremena Bregzita, koji vjerovatno zna ponešto o vođenju pregovora s pozicija krajnje arogancije.
Elementi trgovinskog sporazuma između EU i SAD krajnje su ponižavajući za Evropu. Roba iz Sjedinjenih Država izvoziće se u Evropu bez carina, dok će evropski izvoz u Sjedinjene Države biti opterećen paušalnom carinskom stopom od 15 odsto, i zapanjujućih 50 odsto za čelik i aluminijum. A to je tek početak.
Evropljani su se obavezali da ukinu sve već postojeće ili planirane poreze na kapital u oblaku velikih tehnoloških kompanija, a ponudili su i velike novčane priloge ne bi li odobrovoljili predsjednika: 600 milijardi dolara novih investicija u američku ekonomiju i 750 milijardi dolara za američku naftu i gas dobijene frakovanjem do kraja 2028. To je impresivan ček na 1.350 milijardi dolara – što ne uključuje milijarde koje evropske vlade duguju za američko naoružanje (ako namjeravaju da ispune data obećanja o izdvajanjima za NATO).
Dajući takva obećanja, Ursula fon der Lajen je očigledno zanemarila ključnu lekciju koju je Evropa morala da nauči iz Trampovog prvog mandata: propust da se Trampu ponudi gomila novca nosi veliki rizik, ali davanje obećanja koja se ne mogu ispuniti još je opasnije.
Pored toga što Evropska komisija nema načina da natjera privatne kompanije da šalju novac u Ameriku, postoji još jedan problem: ni obećani novac ni potrebni kapaciteti ne postoje. Naravno, njemački proizvođači automobila i hemijske kompanije već ulažu u Sjedinjene Države da bi zaobišli Trampove carine, ali to nije ni blizu obećanih 600 milijardi u sljedeće dvije i po godine. Što je još gore, najavljena kupovina američkih energenata u vrijednosti od 750 milijardi dolara (250 milijardi dolara godišnje u sljedeće tri godine) spada u domen fantazije: godišnji izdaci EU za energiju daleko su ispod tog nivoa. Takođe, američki frakovi ne mogu da ponude Evropi toliko nafte i gasa, čak ni ako bi Evropljani bili voljni i imali dovoljno novca da ih kupe.
Zar Tramp to ne zna? Naravno da zna. Mislite li da je zaboravio neispunjena obećanja Žan-Kloda Junkera? Niko se toga ne sjeća bolje nego sadašnji američki predsjednik, što se može vidjeti iz njegovog pogleda. Sve ovo neopisivo mu prija. Dobiće savršenu priliku da zlostavlja Evropljane koje već dugo mrzi sa strašću koja ne posustaje. Pored toga što je umanjio američki trgovinski deficit i stavio u džep znatne prilive od carina, Tramp sada može da se raduje trenutku kada će Evropska unija prekršiti data obećanja. Kada se to dogodi, u posljednjoj godini svog mandata isposlovaće niz novih ponižavajućih ustupaka pozivajući se na prekršene dogovore.
Prvi zadatak Evrope jeste da smisli kako da onih 240 milijardi dolara američkog deficita nadoknadi domaćom agregatnom tražnjom, za slučaj da trgovinski suficit prema Sjedinjenim Državama zaista nestane. Na primjer, Evropski savjet mogao bi da objavi agregatni proizvodni investicioni program u vrijednosti od 600 milijardi eura godišnje koji bi se finansirao izdavanjem obveznica Evropske investicione banke. Sama najava Evropske centralne banke da će po potrebi stati iza obveznice EIB bila bi dovoljna da se troškovi finansiranja zadrže na veoma niskom nivou. Evropa u tom slučaju ne bi više zavisila od Amerike za održavanje agregatne tražnje.
Činjenica da se o takvim opcijama u Briselu čak i ne razgovara daje jasnu sliku o stanju današnje Evrope. Nastupajući sa suptilnošću buldožera, Donald Tramp je jasno pokazao da Evropska unija više nije sposobna da zamisli sebe kao suverenu silu i da je spremna da u atlantističkoj imperiji ne bude ništa više od vazala. Za razliku od Kine 1842, Evropska unija je ovo poniženje izabrala svojom slobodnom voljom.
(Objavljeno u UnHerd i peščanik.net, buka.com)
