Piše: prof. dr Radoje V. Šoškić
Takav trenutak je danas Gaza, gdje glad više nije metafora, niti slikoviti izraz bijede, već okrutna činjenica. Majke koje nemaju mlijeka da nahrane vlastitu djecu jer i same gladuju; bolnice koje rade bez ljekova, s praznim skladištima i iscrpljenim osobljem; djeca čiji se život gasi ne zbog bolesti ili prirodne nesreće, već zbog sistematskog uskraćivanja hrane. Svaka ta smrt ne predstavlja samo individualnu tragediju, nego raskrinkava iluziju o humanosti svijeta koji se zaklinje u univerzalna ljudska prava, a istovremeno dopušta da se dostojanstvo čovjeka planski poništava. Gaza je, u tom smislu, postala ogledalo: u njemu se reflektuje stvarna granica savremenog poretka, razotkrivena do srži. Tamo glad nije tek posljedica, ona je strategija, koja se pretvara u oblik biopolitičkog nasilja, u oruđe kojim se upravlja životom i smrću.
Moć modernih država počiva na sposobnosti da regulišu život: da ga produžavaju, štite, ili – u najekstremnijem slučaju – uskraćuju. Gaza je upravo primjer tog najekstremnijeg slučaja. Kada međunarodna zajednica dopušta da djeca umiru jer su humanitarni konvoji zaustavljeni, tada je jasno da hrana više nije neutralna materija života, već političko oružje, način disciplinovanja čitavog naroda, u svrhu redukcije čovjeka na goli život: život koji se može održavati ili ukidati bez obzira na zakone i moral, život lišen političkog glasa i prava. Glad, kao uslovljena i namjerno proizvedena, postaje paradigma tog procesa. Gaza je, dakle, svjedočanstvo da civilizacija može istovremeno postojati i prestati postojati: ona traje u deklaracijama o ljudskim pravima, ali umire u tijelima djece koja gladuju jer svijet to dopušta.
No, pitanje koje se nameće i koje ne smije biti prećutano jeste: da li glad postoji samo u onim prostorima gdje je infrastruktura razorena, a rat svirepo presjekao sve linije života? Ili ona poprima i drugačije oblike, tiše i nevidljivije, ali ništa manje destruktivne?
Crna Gora, premda naizgled daleko od ratnih zona i humanitarnih katastrofa, nosi vlastitu tišinu gladi. Ne gledamo ovdje iscrpljenu djecu u bolničkim hodnicima, ali statistika progovara jezikom koji je jednako neumoljiv. Prema podacima Monstata, 20 odsto stanovništva živi ispod praga rizika od siromaštva, dok UNICEF upozorava da svako treće dijete odrasta u toj zoni. Prosječna porodica troši većinu prihoda na hranu, dok Banka hrane upozorava na opasnu normalizaciju života na rubu egzistencije. Nije to glad koja ruši organizam naglo i očito, u roku od nekoliko dana, već glad koja se širi poput nečujne korozije: ona ne uništava samo tijelo, već nagriza dostojanstvo, perspektivu i samu mogućnost pripadanja društvu.
Glad je, u najdubljem smislu, možda najstarija i najočiglednija granica ljudskog dostojanstva. Ona je iskustvo u kojem čovjek gubi ne samo fiziološku ravnotežu, nego i elementarnu mogućnost slobode. Hana Arent je u "Vita aktiva" lucidno primijetila da onaj ko je trajno pritisnut nužnošću opstanka ne može istinski učestvovati u zajednici kao slobodan građanin: on je osuđen na borbu za goli život. Glad, dakle, nije puka biološka činjenica, nego političko i etičko pitanje, fundamentalni test vjerodostojnosti civilizacije.
U tom svjetlu, postaju jasnije i dvije situacije koje se na prvi pogled čine nesamjerljive. Gaza otkriva nemilosrdnu dimenziju gladi kao oružja, kao sredstva kontrole i poniženja; Crna Gora pokazuje suptilniji, ali jednako razoran oblik: tiho urušavanje društvene kohezije, normalizaciju siromaštva i odustajanje od politike solidarnosti. Razlike u intenzitetu i formi ne smiju zamagliti suštinu: u oba slučaja glad je rezultat ljudskih odluka, a ne neumitnog djelovanja prirodnih sila. Ona je proizvod političkog poretka, bilo kroz nasilno uskraćivanje resursa ili kroz ravnodušnost institucija koje dopuštaju da se siromaštvo reprodukuje kao struktura. Zato glad nikada nije samo pitanje hrane. Ona je pitanje istine o zajednici, o njenom moralnom i političkom horizontu.
Glad, kako u radikalnom obliku u Gazi, tako i u tihoj svakodnevici Crne Gore, nemoguće je razumjeti izvan horizonta pravde. Jer, na kraju, pitanje nije samo da li ljudi gladuju, nego i zašto društvo i institucije dopuštaju da glad postoji. U razgovoru sa svojim kolegama o ovom problemu, saznao sam da je američki filozof Džon Rols u svojoj "Teoriji pravde" predložio poznati princip: društvene i ekonomske nejednakosti mogu se opravdati samo ako doprinose poboljšanju položaja onih najugroženijih i najranjivijih. Kada taj princip prevedemo u realnost gladi, postaje jasno: nijedno društvo ne može smatrati sebe pravednim ako njegovo najslabije dijete nema dovoljno hrane, dok istovremeno politička "elita" uživa u privilegijama potrošačkog obilja. Rolsov "princip razlike" ovdje se raskrinkava kao apsolutno zanemaren – u Gazi u obliku uskraćivanja osnovnih resursa, u Crnoj Gori u obliku sistemske nebrige.
Smatram da glad nikada nije rezultat apsolutnog nedostatka hrane, već odsustva pristupa hrani, odnosno nejednakosti u raspodjeli i u kapacitetima društva. Glad je, sljedstveno tome, uvijek politički neuspjeh, uvijek znak da institucije ne funkcionišu onako kako bi trebalo. Gaza, gdje se kamioni s hranom blokiraju na granici, jeste ekstremna potvrda te teze. Crna Gora, gdje ekonomska struktura ostavlja trećinu djece u zoni siromaštva, jeste njena tiha verzija.
Filozofski posmatrano, glad je uvijek ogledalo istine o zajednici. Emanuel Levinas nas je poučio da lice Drugog uvijek postavlja pitanje odgovornosti: ne može se ignorisati gladno lice djeteta, jer ono zahtijeva odgovor. Ako taj odgovor izostane, onda zajednica gubi samu svoju etičku supstancu. Pravda počinje tek tamo gdje nijedno dijete ne odlazi na počinak gladno. Sve drugo je ideološka obmana, dekorativna konstrukcija kojom društvo prikriva vlastiti neuspjeh. Glad se zato ne može tretirati kao još jedan u nizu "socijalnih problema", već kao granica civilizacije – kao ono mjesto gdje ili potvrđujemo ili odbacujemo samu ideju čovječnosti.
Na koncu, pitanje je jednostavno, iako njegova realizacija možda djeluje nemoguće: ili ćemo uspostaviti etiku solidarnosti kao političku praksu i svakodnevnu raspodjelu brige, ili ćemo pristati na varvarstvo normalizacije, na zajednicu koja u istom dahu govori o pravima čovjeka i zatvara oči pred djetetom koje gladuje.
(Autor je univerzitetski profesor)
