Glorifikacija savremenog imperijalizma je prošlost

Optimistička viđenja savremenog imperijalizma su prošlost, jer je Amerika, priznaje to i Henri Kisindžer, suočena sa velikim problemom: nije sposobna da dominira svijetom, ni da se iz njega povuče...Mora da shvati svoje granice i da je njena pozicija u međunarodnom sistemu u kome je ona bila najjača zemlja sve više slabi

Piše: Borivoje Ćetković

SAD su odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata, u kojem, za razliku od zemalja Evrope i Azije, nijesu pretrpjele nikava razaranja, započele tlačenje i pljačkanje svijeta, eksploatišući narode i njihova prirodna bogatstva, instalirajući u njima vazalne, satelitske režime. Moć su željele zadržati dajući neokolonijalizmu formu neoliberalnog fundamentalizma – pod plaštom globalizacije krije se njihova strategije uperena protiv suvereniteta i slobode zemalja i naroda svijeta.

Vremena su se, međutim, promijenila; ovo više nijesu devedesete, već 2024. godina. O tome šta se sve može dogoditi u sistemu koji je i porobljivački i apsurdan, i šta sve mogu preduzti neoimperijalni centri da bi zadržali svoju moć vladanja svijetom, nezahvalno je davati dijagnoze i procjene. Optimistička viđenja savremenog imperijalizma su prošlost, jer je Amerika, priznaje to i Henri Kisindžer, suočena sa velikim problemom: nije sposobna da dominira svijetom, ni da se iz njega povuče... Mora da shvati svoje granice i da njena pozicija u međunarodnom sistemu u kome je ona bila najjača zemlja sve više slabi.

Iako je u vojnom pogledu supersila, svoju volju ne može da nameće svima. Međutim, tako ne misli državni vrh Amerike, iza kojeg stoji vojno-industrijski kompleks povezan sa finansijskim kapitalom. Nastaviće i dalje trku u naoružanju, aktiviraće stara ratna žarišta i otvarati nova širom svijeta. A teško je i zamisliti šta nas sve očekuje u budućnosti od globalnog neokolonijalizma – kakva razaranja i masovna uništenja stanovništva zemalja koje ne pođu "njihovim putem". Kapitalizam nije sistem kakvim ga žele prikazati njegove apologete. Za I. Volerstina, velikog američkog naučnika (za razliku od mnogih jugoslovenskih "marksista", nije se odrekao Marksa), nema dileme: na prvi pogled to je apsurdan sistem.

Čuveno je njegovo poređenje kapitalista sa bijelim miševima za dolapom – "sve brže trče da bi brže trčali". Smisao je sljedeći: "Kapital se akumulira da bi se akumuliralo još više kapitala...U tom procesu, bez sumnje, neki ljudi žive dobro, a drugi bijedno". Ključno pitanje glasi: "koliko dobro žive ovi prvi i koliko to traje"? U kapitalizam, kao apsurdni sistem, duboko je ugrađeno brutalno uništavanje naroda, a od njega trpe na samo narodi širom svijeta, već i američki obični ljudi, koji "nemaju moć, nemaju bogatstvo, a samin tim nemaju ni prava" (N. Čomski). Ona druga, demokratska, slobodarska Amerika, uprkos brutalnim mjerama koje koristi režim protiv demonstranata, istrajava u svojim protestima osude neoimperijalne američke politike. Šta reći o sistemu u kojem je ubijen Abraham Linkoln (1809–1865), predsjednik SAD, jedan od najznačajnijih državnika novije istorije? Njegovu bistu držao je u svom skromnom kabinetu Fidel Kastro, jedan od najvećih revolucionara i državnika u drugoj polovini 20. vijeka. Linkoln je pao kao žrtva jednog južnjaka.

I Martin Luter King, jedan od velikana američke istorije, crnački političar, borac za ravnopravnost Afroamerikanaca u Americi, dobitik Nobelove nagrade za mir 1964, baš kao i njegov veliki prethodnik, bio je žrtva atentata (1968). Pucano je i u Ruzvelta (spasio je atentatora da ga razjarena mase ne rastrgne, i oprosto mu je), a Džon Kenedi (navodno ubijen od "usamljenog strijelca" Li Harvi Osvalda) platio je životom potpisivanje sporazuma sa Sovjetskim Savezom nakon izbijanja Kubanske krize, uprkos protivljenju generala i admirala, to jest vojnoindustrijskog kompleksa. I nakon toliko godina ubistvo još nije rasvijetljeno, mada 50 odsto Amerikanaca vjeruje da su u njegovu likvidaciju umiješani prsti CIA.

Trijumfalizam i veličanje "konačne pobjede kapitalizma" nijesu dugo trajali. Džozef Štiglic, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, profesor ekonomije na elitnim univerzitetima,(Jejl, Stenford, Oksford, Prinston, Kolumbija), član nekoliko akademija nauka, za koga je Fidel Kastro rekao da je radikalniji od njega, u knjizi "Slobodan pad" (2013), savremenu krizu u kapitalizmu tumači na svoj originalan način kao "sistemski problem", ukazujući na "postojanje fundamentalnih pukotina u sistemu". Dosadašnja kriza kapitalizma, posebno američkog, otkrila je njegove nedostatke, a "najveći je, svakako, porast nejednakosti u društvu".