Piše: Marko Prelević
Bio je mrkli mrak na putu od Lješa do Skadra – tek poneka pumpa i poneka radnjica sa suvenirima i lubenicama – kada smo je ugledali. Možda je i to bila uloga mraka, da Rozafu, tvrđavu nad gradom, nad rijekom, učini još ljepšom. Dan osvanu a ja Skadar, tmurno bi se ovdje ubacio Vito Nikolić...
Pričao sam joj da sam, ima tome skoro dvadeset godina, prolazio istim ovim putem u nekom starom bijelom "mercedesu". Vozio nas je tip iz Vrake, i kada smo bili na mjestu odakle se najbolje vidi, na mješavini albanskog i srpskog počeo je da priča legendu o zidanju Skadra.
Bila je skoro istovjetna onoj koju smo znali iz čitanki, samo sa dvije umjesto jedne žene, i sa nekim mračnim starcem umjesto vile; sve ostalo, uključujući i tragični epilog, zvučalo je poznato. Nije to neobično, rekla je pomirljivo, ima tih univerzalnih tema o ljudskoj žrtvi i gradovima koji se ne mogu podići u svakoj kulturi.
Bilo je još dosta kilometara pred nama, pa smo pokušavali da ubijemo vrijeme prisjećajući se stihova, i shvatili da nam ne ide. U redu, "Grad gradila tri brata rođena", ali dalje smo ostali na ključnim riječima – trista majstora, Desimir i kinta koju nosi, on podviknu Rada neimara, ču li mene moja jetrvice – zbog čega je bilo nužno ponovo pročitati pjesmu.
Naglas, kako drugačije.
Ako za ona najbolja umjetnička dela, a posebno za romane, važi da ih treba čitati najmanje tri puta – jednom kada ste mlađi od glavnog junaka, jednom kada ste u tom uzrastu, jednom kada ste stariji, iskusniji, umorniji – možda je vrijeme, shvatili smo, da i epska narodna poezija prestane da bude samo u čitankama, samo u lektiri, samo u osnovnoj školi.
"Mi ovu pjesmu uopšte nismo razumjeli", ljutnula se, mada će se još više narajcati kada naglas pročita i "Ženidbu kralja Vukašina", koju će nazvati – ne bez razloga – ženomrzačkom.
Ali prvo da sazidamo Skadar, je li.
"Zidanje Skadra" je, toga smo se isto sjetili, jedna od najpoznatijih pjesama pretkosovskog ciklusa srpske narodne poezije. Govori o trojici braće Mrnjavčević, što upućuje i da je morala nastati baš na prostorima kuda je naš reno ovog poznog jula špartao, samo sedam-osam stoljeća ranije. Zapisao ju je Vuk Karadžić, slušavši stanovitog starca Raška iz Kolašina; Mitruš Kuteli zvao se "albanski Vuk" koji će zabilježiti lokalnu (lokalniju?) verziju. Kuteli će biti jedna od brojnih žrtava Envera Hodže, biće proglašen za narodnog neprijatelja, ali će makar – to se za hiljade i hiljade Hodžinih protivnika neće moći kazati – sačuvati glavu na ramenu.
Dobro, ne moramo ni o zapletu, ali eto, za one koji nisu pazili na času: Vukašin (to je onaj što je prevario Momčila, mnogo većeg junaka od sebe), Uglješa i Gojko pokušavaju da podignu Skadar; vila im kaže da moraju da nađu dvoje blizanaca, ali Desimir fejluje taj quest, pa je plan B da u temelje ugrade žrtvu, i to ženu, i to vjernu ljubu jednog od njih trojice.
Bude ono što mora da bude, da bi tragedija bila potpuna: Vukašin i Uglješa pogaze vjeru i upozore svoje žene, Gojko ispadne poštena budala pa jetrvica, mlada Gojkovica, nedužna nastrada. Tu je, da bude još crnje, i nejaki Jovane, čedo u kolijevci, i Jova ona doji čak i kada više nje nema, zahvaljujući poštenom Radu i majčinskoj ljubavi.
"Mi ovu pjesmu uopšte nismo razumjeli", dakle.
Epske pjesme, složili smo se dok nam je Skadar ostajao u retrovizoru, zapravo bolje od svega govore o tome kakav (nam) je narod.
Pretjerujem? Evo, šta imamo samo na primjeru ove jedne? Za početak, braću koji jedni druge varaju, koji gaze svaki zavjet što su dali; ta braća pripadaju pokvarenoj eliti koja ne preza ni od čega – ni od zločina, ali bogme ni od korupcije, o čemu svjedoči onih šest tovara zlata – samo da istjeraju svoje. Njihove supruge otvaraju lažna bolovanja i manipulišu javnim mnjenjem...
Na sve to, zapeli su da urade nešto po svaku cijenu, takoreći protivpravno i bez dozvole, a kada im se to predoči, oni angažuju još više građevinskih preduzeća, upregnu sve mašine u projekat koji samo troši pare, a ne donosi ništa.
Dalje – snishodljivi su prema stranim silama. Bez ikakvog potpitanja, bez ikakvog konsultovanja sa nekim drugim, bespogovorno prihvataju ono što im poručuje neko odozgo, neko ko ima svoje interese.
Vlast je, dakle, pokvarena do srži, ali ni raja nije ništa bolja. Radnici misle da moraju da ćute i trpe i niko se ne usprotivi čak ni potpuno suludim i krajnje nemoralnim zahtjevima. Slijepo slušaju šta im se kaže, ko vele, bolje da ja ne talasam, bolje da mi ni ime ne znaju, evo ovog šefa gradilišta maltretiraju samo zato što je prvi među jednakima.
A oni pošteni? Oni koji ne učestvuju u prevari, oni koji misle da niko pri zdravoj pameti ne bi digao ruku na nevine, oni koji misle da je, na kraju krajeva, sve ovo toliko suludo da mora da je posrijedi neka šala, jer ko bi zaista odlučio da pogazi, da udari na sve ljudsko?
Oni stradaju prvi, u tišini, a iza njih ostaje samo spomenik, i to tek ako se neko na njih sažali.
(Autor je odgovorni urednik beogradskog Nedjeljnika)
