Piše: mr Dejan Abazović
Od nekadašnjih saveznika, transformisali su se u ljute neprijatelje, a njihovo neprijateljstvo duboko je ukorijenjeno u ideološkim razlikama, istorijskim događajima i borbi za regionalnu hegemoniju.
Razumijevanje novije istorije Irana, zapadnog uticaja i unutrašnjih previranja, ključno je za razumijevanje širih dinamika na Bliskom istoku i kompleksne mreže interesa koja oblikuje savremeni svijet. Upravo to je tema ovog teksta a ne istorija sukoba Irana i Izraela, kao ni najnoviji rat, koji je svakako tema koju bi valjalo posebno obrati.
Od Kadžara do dinastije Pahlavi
Istorija Irana, drevne Persije, je priča duga više od 2500 godina, ispunjena usponima i padovima moćnih carstava, kulturnim procvatom i dubokim preobražajima. Od moćnih Ahemenida, koji su stvorili jedno od najvećih carstava antike pod vođstvom Kira Velikog, ujedinjujući različite narode od Grčke do Indije. Persija je bila kolevka civilizacije, poznata po svojoj naprednoj administraciji, poštovanju različitosti i inovativnom sistemu puteva i komunikacija. Kroz burne periode invazija Aleksandra Velikog, uspona Parta i Sasanida, koji su vjekovima prkosili Rimskom i Vizantijskom carstvu, Persija je uspijevala da očuva svoj jedinstveni identitet, razvijajući prepoznatljivu umjetnost, arhitekturu i zoroastrijsku religiju.
Islamsko osvajanje u 7. vijeku nove ere donijelo je fundamentalnu promjenu, integrišući Persiju u islamski svijet i transformišući njenu religiju i kulturu. Ipak, Persija nije izgubila svoj persijski duh; umjesto toga, postala je ključni centar islamske civilizacije, dajući svijetu velikane književnosti poput Rumija i Hafiza, naučnike i filozofe čija su djela oblikovala srednjovjekovnu nauku i medicinu. Kroz vladavine raznih dinastija, poput Safavida koji su u 16. vijeku uspostavili šiitski islam kao državnu religiju, Persija je nastavila da jača svoj jedinstveni kulturni i vjerski identitet, postajući moćno carstvo koje se borilo za prevlast sa Osmanskim carstvom na zapadu i Mogulskim carstvom na istoku.
Moderno doba donijelo je nove izazove, sa rastućim uticajem evropskih sila, posebno Velike Britanije i Rusije, koje su se borile za kontrolu nad iranskim resursima i geostrateškom pozicijom. Pad Kadžarske dinastije i uspon Pahlavija u 20. vijeku donijeli su pokušaje modernizacije i sekularizacije, često praćene unutrašnjim sukobima i spoljnim intervencijama. Kulminacija ovih procesa bila je Islamska revolucija 1979. godine, koja je preoblikovala Iran u teokratsku republiku, uvodeći novu eru u dugoj i složenoj istoriji ove fascinantne zemlje, koja i danas igra ključnu ulogu u globalnim geopolitičkim dešavanjima.
Uticaj Velike Britanije i borba za resurse
Kraj 19. vijeka zatekao je Persiju, kako se tada zvao Iran, u stanju koje je karakterisala značajna ekonomska i politička slabost pod vlašću dinastije Kadžar. To je otvorilo vrata snažnom uticaju stranih sila, prije svega Velike Britanije i Rusije. Britanski interesi su bili vođeni željom za kontrolom trgovačkih puteva ka Indiji i, kasnije, pristupom strateškim resursima.
Nakon pobjede nad španskom Armadom 1588. godine, Velika Britanija je postepeno stekla premoć na svjetskim morima, postajući dominantna pomorska sila. Ova pomorska nadmoć bila je ključna za uspostavljanje globalne trgovačke mreže, a njen vrhunac predstavljala je Britanska istočnoindijska kompanija, koja je decenijama bila de facto vladar velikih dijelova Indije. Njen ogroman uticaj i monopol nad trgovinom začinima, tekstilom i drugim robama oblikovao je britansku kolonijalnu politiku i ojačao imperijalne ambicije, čineći Indiju "draguljem u kruni" Britanske imperije i ključnim razlogom za kontrolu puteva ka Istoku, uključujući i Persiju.
Jedan od ključnih momenata bio je ugovor o duvanskoj koncesiji iz 1890. godine, kojim je britanskom preduzetniku dodijeljeno ekskluzivno pravo na proizvodnju, prodaju i izvoz duvana. Ovaj ugovor je izazvao masovne proteste širom zemlje, predvođene šiitskim klerom i trgovcima, što je kulminiralo njegovim poništenjem. Ovi događaji su pokazali snagu narodnog nezadovoljstva i uticaja klerika, koji će se u budućnosti pokazati kao ključna politička snaga.
Pravi preokret desio se početkom 20. vijeka sa otkrivanjem ogromnih rezervi nafte u Persiji. Iako je koncesija dodijeljena Vilijamu Noksu D'Arsiju još 1901. godine, komercijalne količine nafte su otkrivene 26. maja 1908. godine u Masdžid Sulejmanu. To je dovelo do osnivanja Anglo-persijske naftne kompanije (kasnije British Petroleum, BP). Kontrola nad iranskom naftom postala je primarni interes Velike Britanije, što je duboko uticalo na unutrašnju politiku i geopolitičku poziciju zemlje.
Smjene režima i uspon dinastije Pahlavi
Nezadovoljstvo naroda slabom vlašću Kadžara i sve većim stranim uticajem kulminiralo je Ustavnom revolucijom 1906. godine, koja je uspostavila parlamentarnu monarhiju, ograničavajući apsolutnu moć šaha. Međutim, politička nestabilnost je potrajala, ostavljajući zemlju ranjivom na spoljne uticaje i unutrašnje frakcije.
Ključna promjena desila se 1921. godine, kada je Reza Kan Pahlavi, komandant kozačke brigade, izveo vojni udar. Uz britansku podršku, koja je u njemu vidjela snažnog lidera sposobnog da stabilizuje zemlju i zaštiti njihove interese, Reza Kan je 1925. godine svrgnuo posljednjeg Kadžarskog šaha i proglasio se za šaha, osnivajući dinastiju Pahlavi. On je Persiju preimenovao u Iran 1935. godine, simbolizujući time nacionalnu obnovu i raskid sa starim režimom.
Reza Šah je sproveo ambiciozan program modernizacije i sekularizacije, sa posebnim naglaskom na jačanje iranske nezavisnosti smanjenjem dominacije Velike Britanije i Rusije. U tom kontekstu, aktivno je sarađivao sa drugim evropskim silama, poput Njemačke. Jedan od primjera te saradnje je i potpisivanje važnih ugovora sa njemačkim kompanijama, uključujući Simens, koji su bili ključni za razvoj iranske infrastrukture – od željeznica do telekomunikacija. Ova strateška odluka imala je za cilj da diversifikuje iranske ekonomske partnere i donese naprednu tehnologiju neophodnu za industrijalizaciju zemlje.
Geostrateški interesi i "arijevsko porijeklo"
Saradnja Irana sa Njemačkom tokom vladavine Reze Šaha Pahlavija bila je duboko ukorijenjena u geostrateškim interesima. Reza Šah je, svjestan britanske kontrole nad iranskom naftnom industrijom (preko Anglo-iranske naftne kompanije), želio da stvori balans snaga. Partnerstvo sa Njemačkom omogućilo mu je da izgradi vojnu i ekonomsku infrastrukturu koja bi mogla da posluži kao kontra-teža britanskim i sovjetskim interesima u regionu. Iran je vidio u Njemačkoj partnera koji može da mu pomogne u ostvarivanju veće nezavisnosti i jačanju pozicije na regionalnoj i međunarodnoj sceni.
Pored ekonomskih i geostrateških motiva, određenu ulogu u odnosima između Irana i nacističke Njemačke igrala je i ideja o zajedničkom "arijevskom porijeklu". Sam termin "Iran" potiče od drevne riječi "Aryanam" što znači "Zemlja Arijevaca". Nacistička ideologija, sa svojim fokusom na "arijevsku rasu", pokušala je da iskoristi ovo etimološko i istorijsko nasljeđe Irana. Njemačka propaganda je promovisala ideju o "bratskoj" vezi između Germanaca i Persijanaca kao "arijevskih" naroda, različitih od "semitskih" naroda (poput Jevreja i Arapa). Reza Šah je, s ciljem jačanja iranskog nacionalnog identiteta i razlikovanja od susjednih arapskih zemalja, prihvatio i promovisao ideju o drevnom arijevskom nasljeđu Iranaca.
Iako je primarni motiv Reze Šaha bio modernizacija i oslobađanje od britanskog i ruskog uticaja, nacistički režim je spretno koristio ove kulturno-istorijske paralele za svoje propagandne svrhe i jačanje uticaja u Iranu. Ipak, njegova autoritarna vladavina i rastuća bliskost sa Njemačkom tokom Drugog svjetskog rata dovele su do invazije Irana od strane Saveznika 1941. godine i abdikacije Reze Šaha Pahlavija u korist svog sina Mohameda Reze Pahlavija.
Uspon Mosadeka
Mohamed Reza Pahlavi je nastavio politiku modernizacije, ali je takođe bio suočen sa snažnim nacionalističkim pokretima. Najistaknutiji među njima bio je pokret predvođen premijerom Mohamedom Mosadekom. Mosadek je stekao ogromnu popularnost nacionalizacijom iranske naftne industrije 1951. godine, koja je do tada bila pod kontrolom Anglo-iranske naftne kompanije. Ovaj potez je direktno ugrozio britanske ekonomske interese i izazvao oštru reakciju zapadnih sila, prije svega Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država.
U strahu od mogućeg sovjetskog uticaja u Iranu i gubitka kontrole nad naftom, SAD i Velika Britanija su 1953. godine orkestrirale državni udar (Operacija Ajaks), kojim je Mosadek svrgnut sa vlasti, a Mohamed Reza Pahlavi je vraćen na presto sa punim ovlašćenjima. Ovaj događaj je ostavio dubok trag u iranskom narodu, pojačavajući anti-zapadno raspoloženje i percepciju spoljnog miješanja u unutrašnje stvari zemlje.
Kontroverzni vladar i "Bijela revolucija"
Nakon državnog udara 1953. godine, kojim je svrgnut popularni premijer Mohamed Mosadek, Mohamed Reza Pahlavi je, uz snažnu podršku Sjedinjenih Američkih Država, ponovo uspostavio apsolutističku vlast u Iranu. Njegova duga vladavina, koja je trajala do Islamske revolucije 1979. godine, bila je period intenzivnih promjena, ali i dubokih kontradikcija, koje su ga na kraju koštale trona.
Šahova vladavina, poznata kao „Bela revolucija", bila je ambiciozan pokušaj brze modernizacije Irana. Pokrenute su opsežne reforme u oblastima pismenosti, zdravstva i preraspodjele zemljišta, sa ciljem da se zemlja transformiše u savremenu industrijsku silu. Izgrađena je infrastruktura, razvijena industrija i podsticana je sekularizacija društva, uključujući i veća prava za žene. Međutim, ova modernizacija je imala i tamnu stranu. Bila je praćena brutalnom političkom represijom kroz tajnu policiju SAVAK, gušenjem opozicije, te rastućom nejednakošću i korupcijom. Iako je Iran doživio ekonomski rast, jaz između bogatih i siromašnih se produbljivao, što je izazivalo veliko nezadovoljstvo među širokim slojevima stanovništva.
Pored političkih i ekonomskih aspekata, šahov lični život takođe je privlačio pažnju, često narušavajući njegov ugled u narodu. Posebno je bio poznat po svojoj sklonosti ka ženama i raskalašnom životnom stilu. Njegov drugi brak sa Sorajom Esfandijari-Bahtijari, zvanom "princeza tužnih očiju", privukao je globalnu pažnju, ali se završio razvodom 1958. godine zbog toga što Soraja nije mogla da mu rodi nasljednika. Ovaj razvod, kao i kasniji brakovi i brojne glasine o šahovim vanbračnim avanturama, dodatno su doprinijeli percepciji njegove moralne slabosti i odvojenosti od tradicionalnih vrijednosti iranskog društva. Njegova bliskost sa Zapadom i luksuzni život u oštrom kontrastu sa siromaštvom većine stanovništva, zajedno sa sve većim uticajem klerika i rastućim anti-zapadnim sentimentom, stvorili su pogodno tlo za revoluciju koja će ga svrgnuti.
Ajatolah Homeini i Islamska revolucija
Uspon ajatolaha Ruholaha Homeinija na vlast u Iranu predstavlja jedan od najznačajnijih događaja 20. vijeka, koji je trajno preoblikovao ne samo Iran već i geopolitičku sliku Bliskog istoka. Njegov dolazak na čelo Islamske revolucije 1979. godine bio je kulminacija decenija rastućeg nezadovoljstva vladavinom Mohameda Reze Pahlavija i duboko ukorijenjenog vjerskog i političkog otpora.
Homeini je bio istaknuti šiitski klerik, filozof i vjerski vođa. Već pedesetih i šezdesetih godina 20. vijeka postao je poznat po svojim oštrim kritikama šahovog režima. Njegovo nezadovoljstvo nije se svodilo samo na šahovu pro-zapadnu politiku i sekularizaciju, već i na korupciju, autoritarnu vladavinu i, što je najvažnije, na narušavanje islamskih vrijednosti u društvu. Homeini je smatrao da je šahova "Bijela revolucija" (reforme usmjerene na modernizaciju) zapravo uništavala tradicionalne iranske vrijednosti i društvenu strukturu.
Njegovo protivljenje je eskaliralo ranih 1960-ih, posebno nakon što je šah proširio pravo glasa na žene i pokrenuo zemljišne reforme, što je Homeini vidio kao direktan napad na islamske zakone i interese klerika. Zbog svojih javnih kritika, Homeini je 1964. godine bio uhapšen i protjeran iz Irana.
Homeini je prvo boravio u egzilu u Turskoj, ali je zbog nastavka političkog djelovanja i tamo bio pod pritiskom. Nije se dugo zadržao, pa je iste godine prešao u Nadjaf, Irak, jedno od najsvetijih šiitskih mjesta. U Nadžafu je proveo narednih 13 godina, tokom kojih je nastavio da propovijeda i piše, razvijajući svoju političku filozofiju poznatu kao Velajat-e Fakih (Vladavina pravnika-teologa). Kroz kasete i krijumčarene spise, njegove poruke su se širile Iranom, podstičući otpor protiv šahovog režima. Njegov glas je postao simbol otpora za milione Iranaca.
Međutim, pod pritiskom šaha i njegovih zapadnih saveznika, iračka vlada, tada pod Sadamom Huseinom, je 1978. godine protjerala Homeinija iz Iraka. Tada se preselio u Pariz, Francuska, u malo selo Neauphle-le-Château. Iznenađujuće, boravak u Francuskoj pokazao se kao ključan za njegov uspon. U Parizu je imao neograničen pristup zapadnim medijima, što mu je omogućilo da direktno komunicira sa svijetom i sa svojim pristalicama u Iranu. Zapadni mediji, u to vrijeme, često su ga predstavljali kao mističnog duhovnog vođu, pomalo podcjenjujući njegovu revolucionarnu agendu. Ova medijska platforma, koju mu je nenamjerno pružio Zapad, doprinijela je daljem jačanju njegovog uticaja i koordinaciji revolucije iz daljine.
Kako se situacija u Iranu pogoršavala krajem 1978. godine, sa masovnim protestima, štrajkovima i kolapsom vojne i administrativne kontrole, Mohamed Reza Pahlavi se našao u bezizlaznoj situaciji. Vlada SAD, pod predsjednikom Džimijem Karterom, bila je podijeljena oko toga kako podržati šaha, a istovremeno se distancirati od represivnog režima. Na kraju, shvativši da je podrška naroda nestala, Mohamed Reza Pahlavi je napustio Iran 16. januara 1979. godine, formalno radi "odmora".
Samo nekoliko nedjelja kasnije, 1. februara 1979. godine, ajatolah Homeini se trijumfalno vratio u Iran poslije 15 godina egzila. Dočekalo ga je na milione ljudi, što je bio jasan znak njegove neupitne popularnosti i legitimiteta. Njegov povratak je označio konačni kraj monarhije i početak Islamske Republike Iran.
Sudbina Mohameda Reze Pahlavija
Nakon što je napustio Iran, Mohamed Reza Pahlavi je započeo bolno i ponižavajuće putovanje. Nije imao sigurno utočište. Prvo je otišao u Egipat, zatim u Maroko, Bahame i Meksiko. Njegovo zdravlje se pogoršavalo; bolovao je od limfoma. Kada mu je bilo potrebno liječenje u Sjedinjenim Američkim Državama, Karterova administracija ga je, poslije mnogo oklijevanja, primila u oktobru 1979. godine, što je izazvalo ogroman bijes u Iranu.
Dolazak šaha na liječenje u SAD bio je direktan povod za krizu talaca u Teheranu, kada su iranski studenti upali u američku ambasadu i držali američke diplomate kao taoce 444 dana, zahtijevajući izručenje šaha. Ovaj događaj je zacementirao anti-američki sentiment u novoj Islamskoj Republici.
Mohamed Reza Pahlavi je na kraju napustio SAD i otišao u Panamu, a zatim se vratio u Egipat, gdje je i preminuo od raka 27. jula 1980. godine. Njegova smrt je označila konačni kraj dinastije Pahlavi i simbolički potvrdila pobjedu Islamske revolucije.
Iran i Izrael: Od savezništva do smrtnih neprijatelja
Prije Islamske revolucije, Iran i Izrael su imali prećutno, ali strateško savezništvo. Obje države su u to vrijeme smatrale arapski nacionalizam i panarabizam, predvođen Egiptom, zajedničkom prijetnjom. Iran je bio nesekularna država, ali je bila relativno pro-zapadno orijentisana, a Izrael je vidio u Iranu pouzdanog partnera u regionu. Postojala je vojna i obavještajna saradnja, kao i ekonomska razmjena. Izrael je Iranskoj vojsci isporučivao oružje i obučavao vojno osoblje.
Međutim, Islamska revolucija 1979. godine fundamentalno je promijenila ovu dinamiku. Nova iranska vlast, vođena ideologijom Homeinija, proglasila je cionizam i državu Izrael nelegitimnim entitetom i "malim Satanom", produžetkom američkog imperijalizma u regionu. Podrška Palestincima i "oslobođenje Jerusalima" postali su centralni stubovi iranske spoljne politike. Od tada, odnosi između Irana i Izraela su obilježeni dubokim neprijateljstvom i posrednim sukobima.
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
