Piše: mr Stevan Gajević
Svijet danas stoji na raskrsnici koja podsjeća na velike prelomne trenutke iz prošlosti – kraj kolonijalnih carstava, slom Bretton Woods sistema ili raspad Sovjetskog saveza. Ali, ovog puta u pitanju je nešto dublje: završava se cijela epoha nepromjenjivosti granica, a velike sile se otimaju za teritorije. Istovremeno se završava i monetarna epoha zasnovana na dominaciji američkog dolara i unipolarnom poretku, a rađa se multipolarni svijet, sa svim rizicima koje nosi nagla promjena ravnoteže moći.
Uspon multipolarizma
Američka dominacija, koja je obilježila drugu polovinu 20. stoljeća, gubi – a možemo slobodno reći i da je izgubila – oslonac. Države okupljene u okviru BRIKS-a sve otvorenije grade alternativne strukture – od finansijskih sistema, preko trgovinskih aranžmana, do strateških saveza. Sve je počelo povratkom Rusije početkom 21. vijeka, njenim ekonomskim jačanjem i vraćanjem dugova MMF-u i kreditorima. Zatim, ono što je nama ovdje promaklo bilo je uzdizanje Meksika. Sve do skorašnjeg posebno značajnog zaokreta Indije, zemlje koja je dugo balansirala između Zapada i Istoka, a sada sve jasnije ulazi u osovinu Moskva–Peking. Time se učvršćuje vizija multipolarnog svijeta, u kojem Amerika više nema presudnu riječ, već je tek jedan od centara moći. Takva transformacija, međutim, rijetko prolazi mirno. Istorija pokazuje da se preraspodjela globalnog uticaja obično odvija kroz sukobe, bilo ekonomske, bilo vojne. O tome je više bilo priče u prethodnom članku "Crni labud".
Evropa između unutrašnje slabosti i spoljašnjih prijetnji
Najveći izazovi sada se vide u Evropi. Kontinent koji je decenijama slovio za bastion stabilnosti suočava se sa ozbiljnim unutrašnjim potresima: rastućim javnim dugom, nezadovoljstvom građana politikama Brisela, migrantskim tenzijama i padom povjerenja u institucije. Ipak, nedavno smo imali još jednu, kako kažu Evropljani, "kontroverznu" izjavu Kristin Lagard, direktorke Evropske centralne banke, koja je upozorila na američki dug, te ukratko pojasnila da Evropljani moraju da imaju scenario ukoliko USA ne bude mogla da vraća dugove. Dakle, predugo su oni (Evropljani) igrali na istog dobitnika.
Umjesto rješavanja ovih i drugih nagomilanih problema, evropske elite sve češće traže izlaz u spoljnopolitičkim avanturama. Rat u Ukrajini pretvoren je u izgovor za gomilanje naoružanja i pojačavanje militantne retorike, dok građani istovremeno plaćaju sve veće cijene hrane, energenata i stanovanja.
U takvom ambijentu raste rizik od građanskih nemira, a u pojedinim državama nagovještava se i mogućnost pojave paravojnih formacija. Najizrazitiji primjer je Velika Britanija, gdje bi kombinacija društvenog nezadovoljstva i velikog broja radikalizovanih grupa, te svojevrsna migrantska kriza, mogla dovesti do ozbiljnih unutrašnjih potresa.
Kapital bježi iz sistema
Bogati slojevi već su reagovali. Kapital se povlači iz zapadnih finansijskih institucija i usmjerava ka utočištima poput Švajcarske, ili u plemenite metale. Očekuje se da će vlade, kako bi spriječile masovan odliv sredstava, uvesti kontrole kapitala – ograničenja na transfer novca van granica i veći nadzor nad privatnim računima. Ne zaboravimo da je to nekada uradila Rusija. Time će se, međutim, samo dodatno urušiti povjerenje građana i investitora u sistem koji počiva na iluziji beskonačnog duga. Činjenica da američke obveznice danas kupuje gotovo isključivo sama centralna banka SAD najjasniji je znak kraja jedne monetarne epohe.
Ništa manje opasna nije ni situacija na Bliskom istoku. Potencijalni novi napad na Iran otvorio bi prostor za regionalni rat u kojem bi bile pogođene američke baze širom Zaliva. Posebno se ističe ranjivost Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji bi mogli postati mete odmazde. Posljedice novog rata bile bi dramatične: cijene nafte bi eksplodirale, inflacija bi se dodatno ubrzala, a globalno snabdijevanje hranom bilo bi ugroženo. Upravo zato analitičari savjetuju građanima da razmišljaju unaprijed i obezbijede osnovne zalihe hrane i energenata.
Dolar gubi vrijednost
Zvanične statistike većine zemalja odavno ne odražavaju stvarnost. Inflacija se mjeri po metodologijama koje umanjuju realne troškove života, stvarajući lažnu sliku stabilnosti. U praksi, građani već godinama osjećaju konstantan rast cijena koji daleko nadmašuje zvanične brojke. Poređenja sa krizom 1970-ih pokazuju da je tadašnji talas inflacije trajao godinama, dok današnji ima potencijal da bude i dublji i dugotrajniji. Valute, a posebno dolar, gube vrijednost, a povratak na staro sve je teži i sve manje vjerovatan.
Srce problema leži u američkom dolaru. Kao globalna rezervna valuta, dolar je decenijama omogućavao Sjedinjenim Državama da finansiraju ogroman deficit bez neposrednih posljedica. Međutim, povjerenje koje je činilo osnovu tog sistema polako nestaje. Podsjetimo se da je dolar za vrijeme Niksonove administracije prestao biti zamjenjiv za zlato. Ipak, za vrijeme naftne krize 70-ih dolar je spasio saudijski kralj Fahd, koji je grantovao da će se nafta isključivo prodavati za dolare. Time je dolar postao konvertibilan za naftu. Sad vam je možda jasnije zašto je nedavna Trampova posjeta Saudiskoj Arabiji predstavljena kao istorijska. Međutim, da li su efekti te posjete bili istorijski? Pa očigledno da nisu, jer Saudijci Kinezima već prodaju naftu za juane. Na kraju, od naftne krize prošlo je 50 godina, Saudijska Arabija više nije zemlja sa najvećim rezervama, već pogodite ko – Venecuela. E sad možemo pretpostaviti zašto se upravo steže obruč oko Venecuele. Kada dolar izgubi status sigurne luke, urušiće se i bankarski sistem Zapada. Taj proces neće biti samo ekonomski – on će povući za sobom i političke i vojne posljedice, jer nijedna imperija do sada nije mirno prihvatila gubitak hegemonije.
U vremenu kada papirne i digitalne valute gube kredibilitet, plemeniti metali ponovo dolaze u prvi plan. Zlato i srebro hiljadama godina čuvaju kupovnu moć i predstavljaju najpouzdanije utočište u periodima krize. Stručnjaci savjetuju značajno ulaganje u fizičke zalihe ovih metala, jer oni jedini imaju snagu da prežive urušavanje monetarnog sistema. Kriptovalute, iako privlačne mlađim generacijama, ocjenjuju se kao nestabilan balon bez stvarnog oslonca u realnoj ekonomiji.
Mogućnosti za zaštitu kapitala i lične sigurnosti su ograničene. Švajcarska, npr., ostaje među rijetkim državama koje, zahvaljujući tradiciji neutralnosti i snažnom finansijskom sistemu, mogu pružiti izvjesnu stabilnost. Dubai, iako atraktivna destinacija za kapital i biznis, previše je blizu potencijalnim ratnim žarištima. To znači da će u nadolazećim godinama "sigurnih luka" biti sve manje, a pojedinci će morati donositi odluke na osnovu kombinacije geopolitike i ekonomije.
Budućnost se može kretati u tri pravca. Prvi, najmanje vjerovatan, jeste da Amerika prihvati multipolarnost i mirno se uklopi u novi poredak. Drugi, izvjesniji, podrazumijeva odbijanje promjena i ulazak u otvorene sukobe. Treći scenario jeste samourušavanje sistema zasnovanog na dolaru, što bi dovelo do finansijskog i političkog kolapsa Zapada. Svi putevi, međutim, vode ka istom cilju; lično smatram da će do 2028. godine svijet ući u novo doba u kojem stari obrasci više neće važiti.
Ukupna slika ukazuje na svijet u kojem se povjerenje u zapadne institucije ubrzano urušava, dok rastu rizici od inflacije, nestašica i sukoba. Snalažljivost, priprema i ulaganje u plemenite metale i obradive površine izdvajaju se kao osnovne mjere zaštite u vremenu koje dolazi. Ono što je do juče izgledalo nezamislivo, danas postaje realna mogućnost: kraj jedne monetarne ere i početak neizvjesnog, ali neizbježnog globalnog preokreta.
(Autor je finansijski konsultant)
