Piše: Ivan Krastev
U jednom starom vicu, sretnu se dvije gatare i posle nekoliko minuta značajne tišine, jedna kaže drugoj: "Vidim ti da ćeš biti dobro. Ali šta će biti sa mnom?"
Sjetio sam se tog vica kada me je, na nedavnom predavanju u Beču, neko iz publike pitao kako u ovom trenutku liberalno nastrojeni Evropljanin može da bude optimista u pogledu budućnosti Evrope.
Pitanje ima smisla. Pritisnuti posrnulom ekonomijom i paralisani strahom od migracija, uz Trampovu pobjedu i ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku, Evropljani pomalo liče na junaka iz filma Hala Ešbija "Dobro došli, mister Čens".
U ulozi koju je sjajno odigrao Piter Selers, Čens svoj život provodi zaštićen od spoljašnjeg svijeta: brine o bašti bogataške vile i gleda televiziju.
Kada se konačno našao na ulici, prvi susret sa stvarnim svijetom upriličio mu je siledžija koji ga napada nožem. Jedino što naš junak zna da uradi u takvoj situaciji jeste da izvadi daljinski upravljač iz džepa i pokuša da promijeni kanal. Čens će preživjeti. Budućnost EU, međutim, nije tako izvjesna.
Poslednjih godina Evropa je bila zauzeta pokušajima da odbrani status kvo koji se zapravo davno okončao, govoreći jezikom koji više nije razumljiv. Trošila je energiju i novac u nastojanju da obnovi svijet koji se više nikad neće vratiti.
Sada su evropske demokratije na ivici nervnog sloma. Prijeti im istovremeno gnjev birača i panika elita. Birači sanjaju o kažnjavanju elite, dok establišment priželjkuje da primiri biračko tijelo.
Nedavna odluka rumunskog Ustavnog suda da poništi rezultate prvog kruga predsjedničkih izbora zbog navodnog stranog miješanja – mada vjerovatno i zato što se rezultati nijesu svidjeli vladajućim strankama – sugeriše da bi panika elita mogla postati opasnija od gnjeva birača. U međuvremenu, vlade suočene sa spoljnim prijetnjama pokušavaju da mobilišu nacionalno jedinstvo, ali im to ne polazi za rukom.
Jedini način da liberalno nastrojeni Evropljani prevaziđu svoj pesimizam jeste da pokušaju da shvate kako i zašto ih je iznevjerio pretjerani optimizam na kraju hladnog rata. Dok ne shvate koliko je taj trijumfalizam "kraja istorije" bio pogrešan, proganjaće ih bauk rasula.
Iz trezvene retrospektive, 1989. više ne izgleda kao presudna bitka liberalizma. Bila je to zapravo i godina velikih obećanja za radikalni islam. Te godine je islamistička pobuna (u Avganistanu) po prvi put porazila jednu supersilu (SSSR). Pokazalo se da je povlačenje sovjetskih trupa iz Avganistana transformativno – ne samo za islamiste, već i za obične Ruse.
Kada je 2019. nezavisni Levada centar pitao Ruse šta za njih predstavlja 1989. godina, većina je ukazala na poniženje sovjetskog povlačenja, a ne na, recimo, prve slobodne izbore u Poljskoj posle više od 40 godina ili pad Berlinskog zida. Sjećanje Rusa na 1989. nije oblikovao kraj komunizma, već to što je Moskva izgubila glamur supersile.
Sa današnje tačke gledišta, odolijevanje komunističkog režima u Kini značajniji je istorijski marker od neuspjeha komunizma u Evropi. Štaviše, uspon takozvanih srednjih sila poput Indije, Turske i Brazila je važnija snaga za oblikovanje novog geopolitičkog pejzaža od rivalstva između SAD i Kine.
Isto tako će tehnologija i demografija – naš odnos sa vještačkom inteligencijom i strah od smanjenja i starenja stanovništva – od sada biti odlučujući faktori u oblikovanju nacionalne politike, umjesto ideološke borbe između demokratije i autokratije.
Možda će se ispostaviti da je najvažnija stvar koja se dogodila 1989. godine bio odlazak 17-godišnjeg Ilona Maska iz rodne Južne Afrike. Njegovo iskustvo mladog bijelog čovjeka u poslednjim godinama aparthejda jasno je uticalo na njegov trenutni politički stav. Maskovo evociranje nasilja svakodnevnog života u Južnoj Africi 1980-ih ima odjeka u Trampovoj distopijskoj viziji savremene Amerike. Šta nam više preostaje osim da odemo na Mars?
Ples uz melodiju koja se neprestano mijenja može biti iscrpljujuća za liberalno nastrojene Evropljane, ali bi mogla biti i oslobađajuća. Kada se jednog dana ljudi budu sjećali 2024. godine, sasvim je moguće da ni Trampova pobjeda ni uspon autoritarizma širom svijeta neće izgledati tako presudno kao što nam danas djeluju. Lekcija koju Evropljani treba da nauče govori da istorija nije ni sa kim u braku – samostalna je i često mijenja ljubavnike. Dakle, nema potrebe za panikom.
peščanik.net
(Autor je politolog)
