Piše: Milisav S. Popović
Pravi, ne korelat (vidjeti, pa se jediti).
Ajmo jedan od njih...
Objasniti ljude kroz jednu rečenicu.
Težak test... zamkovit.
No... šta mislite o ovome:
Društveno oštri, književno neravni.
Jer (ako razlomimo hipotezu) – društvo je naša potreba, neophodnost... ali svaki oblik koji nastane, izopači se. Proistekao iz želje zajedništva i kolektivnog dobra – vrlo brzo postaje kvaran, neugodan.
Kada bismo se pripisali književnosti – objašnjenje bi bilo:
Svi žanrovi su u nama. Istodobno postoje, proždiru se... istovremeno se mlate.
Ne zna se šta prije udara o koga:
Triler u komediju, tragedija u dramu, horor u poeziju.
Postoji jedna uloga, koju rijetki sprovode... a kojoj upravo ovakvo stanje našeg konstantnog čina "plača i trenja" izuzetno prija...
Zove se iluzogenička disonanca, a njeni krotitelji iluzogeničari
(Izvedenica: od iluzija + geneza + disonanca).
Ako bismo je sveli na onaj rječnik koji većina žvaće – radi se o najvećem mogućem stepenu obmane (manipulacije).
Lica koja ih sprovode su... pa, zamislite smeće od smeća... to su.
Takav vid obmane, koji je tako teško primijetiti a masivan je poput piramide od slonova, glasi:
Napravi problem, potom skupo prodavaj rešenje.
Da pauziramo na tren... i ponovimo:
Napravi problem, potom skupo prodavaj rešenje.
Je li taklo mjesto u trtici mozga?
Malko zagrebalo?
Tamo neko prvo smisli rješenje... pa onda napravi problem, da bi rješenje moglo da se unovči?
Nemoguće!
Bato, ne da je moguće... nego osamdeset posto tvog životnog rotiranja se razapinje o iluzogeničko trnje.
Iluzogenička disonanca je ništa drugo do stvaranje napetosti između stvarnog i izmaštanog problema. Manipulator izazove disonancu time što ubaci iluziju defekta koji treba ispraviti. Fenomen u kojem rješenje prethodi problemu, a problem biva retroaktivno stvoren da bi rješenje imalo smisla. Ne znam da li ste shvatili... mi smo čopor... tržište grla... tačnije iluzogenička disonanca je postala osnova modernih torova straha i nesigurnosti.
Konstruisati manjak. Stvoriti bilo kakav emocionalni, socijalni ili materijalni manjak koji ne postoji u realnosti, ali se nameće kroz narative, klasne trendove i društvene norme. Ljudima se oduvijek "prodavala" ideja da im nešto fali – a "to" ih pretvara u sljedbenike prepune bijesa, tuge, želja... u bića koja sebi nisu knap.
Onaj (iluzogeničar) ko stvara problem, već ima način da problem poništi – no, to nikada ne čini... jer mu cilj nije rješavanje, nego upravljanje percepcijom drugih.
Znate, Žan Bodrijar je, gotovo nehotično, udario pečat pseudohumanizmu (teorija o načinima dehumanizacije čeljadeta)... Francuski sociolog i kulturni teoretičar je u svojoj knjizi "Simulakrum i simulacija" kazao da savremeni svijet više ne razlikuje stvarnost od njene predstave ("Ne živimo u stvarnosti, već u kopiji stvarnosti koja više ne zna da je kopija."). I to je sve, to je sav njegov doprinos profilisanju... za razliku od njegovog kolosalnog značaja za neke grane filozofije.
Simulakrum – ogavna slika bez originala, deluzija koja ne prikazuje ništa stvarno, gdje sreća ne postoji u toj formi, ali je "slika sreće" dovoljno jaka da je ljudi gutaju. Samo da bi došli do nje, moraju da ponište sebe. Grabe do lijeka... koji ne liječi ništa.
Indukovana potreba koja je potpomognuta percepcijom oskudice, od čovjeka čini konturu – isisa mu se izvorna radost a ubace razlozi za brigu i sukob.
Odgajani smo da frenetično jedni od drugih otimamo nezadovoljstva.
Navučeni na opijat neispunjenosti.
Fatalna droga.
Fatalna.
I dođosmo do danas... do ovoga trena. Sada, iluzogeničari ne moraju više kriti da su od tebe napravili roba – već ti je duboko usađen osjećaj da bi bez njihovih lanaca bio izgubljen.
Prodali su nam funkciju bola.
Izvinjavam se...
Iluziju bola.
I tako, dragi vanzemaljci (što nas posmatrate dok jedete kokice)...
Ovako se to radi.
Ovako se kali mazohizam.
(Autor je književnik)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
