Davno sam napisao spekulativni tekst o "političkoj trilemi svjetske ekonomije", kako sam to tada nazvao. Tvrdio sam da napredni oblici globalizacije, nacionalna država i masovna politika ne mogu da koegzistiraju. Društva se na kraju opredjeljuju za (najviše) dva od tri.
Sugerisao sam i da će nacionalna država biti ta koja na duže staze ispada iz kombinacije. Ali ne bez borbe. Kratkoročno gledano, vjerovatniji efekat bi bio da vlade nastoje da ponovo potvrde nacionalni suverenitet, kako bi se pozabavile izazovima globalizacije u distribuciji i upravljanju.
Na moje iznenađenje, pokazalo se da je trilema imala solidan odjek. U knjizi "Paradoks globalizacije", objavljenoj deceniju kasnije, razradio sam tu ideju dublje. Koncept trileme postao je zgodan način da se razumije niz pojava: negativna reakcija na hiperglobalizaciju, izlazak Britanije iz Evropske unije, uspon krajnje desnice i budućnost demokratije u EU, između ostalih.
U poslednje vrijeme zaokuplja me još jedna trilema. Ova se tiče neprijatnih izgleda da je možda nemoguće istovremeno se boriti protiv klimatskih promjena, podsticati srednju klasu u naprednim ekonomijama i smanjiti globalno siromaštvo. Prema trenutnim političkim tokovima, čini se da bilo koja kombinacija dva cilja ide na štetu trećeg.
Tokom ranih posleratnih decenija, politike u razvijenom i nerazvijenom svijetu podjednako su stavljale naglasak na ekonomski rast i domaću društvenu stabilnost. Napredne ekonomije su izgradile velike države blagostanja, ali su takođe progresivno otvarale svoja tržišta za izvoz iz siromašnijih zemalja, sve dok se distributivnim i društvenim posledicama moglo upravljati. Rezultat je bio inkluzivni rast u bogatim zemljama, kao i značajno smanjenje siromaštva u onim zemljama u razvoju koje su vodile ispravnu politiku.
Koliko god ta strategija bila uspješna, zanemarila je rizike od klimatskih promjena. S vremenom je postalo sve teže ignorisati posledice privrednog rasta zasnovanog na fosilnim gorivima.
Posleratna kejnzijansko-socijaldemokratska nagodba u razvijenim ekonomijama dodatno je raskinuta unutrašnjim kontradikcijama prvobitne trileme. Kako je hiperglobalizacija zamijenila raniji model Breton Vudsa, tržišta rada u naprednim privredama doživjela su veći poremećaj, što je potkopalo srednju klasu i samu demokratiju. Oba ova razvoja zahtijevala su nove strategije.
U Sjedinjenim Državama, administracija predsjednika Džoa Bajdena direktno se pozabavila ovom novom realnošću i promovisala značajna ulaganja u obnovljive izvore energije i zelene industrije za borbu protiv klimatskih promjena. Takođe, svjesno je postavljen cilj obnove srednje klase promocijom pregovaračke moći radne snage, preusmjeravanjem proizvodnje i stvaranjem radnih mjesta u oblastima koje su bile teško pogođene uvozom iz Kine.
Bilo je već krajnje vrijeme za takav novi fokus na klimu i srednju klasu. Ali ono što američki i evropski kreatori politike vide kao neophodan odgovor na neuspjehe neoliberalizma, siromašnim zemljama djeluje kao atak na njihove razvojne šanse. Novije industrijske politike i druga regulativa često su diskriminatorni i prijete da zaustave ulazak robe proizvedene u zemljama u razvoju.
Zelene subvencije u SAD podstiču korišćenje domaćih resursa na štetu uvoznih. Mehanizam EU za određivanje cijene emisija ugljenika uskoro će od "prljavih" izvoznika iz zemalja u razvoju zahtijevati da plate dodatne carine. Vlade u siromašnim zemljama vjeruju da će takve mjere sabotirati njihove napore da prate izvozno orijentisanu industrijalizaciju istočnoazijskih zemalja.
Možemo da zamislimo alternativnu kombinaciju politika, fokusiranu na siromašne zemlje i klimu. To bi podrazumijevalo veliki transfer resursa – finansijskih i tehnoloških – sa sjevera na jug, kako bi se obezbijedila neophodna ulaganja u prilagođavanje i ublažavanje klimatskih promena.
Takođe bi zahtijevao znatno širi pristup sjevernim tržištima za robu, usluge i radnike iz siromašnih zemalja juga, kako bi se poboljšale ekonomske šanse tih radnika. Takva konfiguracija politike je moralno privlačna; praktično bi primijenila principe pravde filozofa Džona Rolsa na globalnom nivou.
Ali i ovdje trilema pokazuje svoju ružnu stranu. Takav pristup bi išao nasuprot imperativa obnove srednje klase u naprednim ekonomijama. To bi stvorilo mnogo veću konkurenciju za radnike bez višeg obrazovanja ili stručne diplome, obarajući im plate. Takođe bi tim zemljama suzilo fiskalne resurse za ulaganja u ljudski kapital i fizičku infrastrukturu.
Na sreću, neki od ovih sukoba su više pretpostavljeni nego stvarni. Konkretno, kreatori politike u naprednim ekonomijama i siromašnim zemljama podjednako moraju da shvate da će velika većina dobrih radnih mjesta srednje klase u budućnosti morati da dolazi iz usluga, a ne iz proizvodnje. A ekonomski rast i smanjenje siromaštva u privredama u razvoju biće podstaknuti uglavnom stvaranjem produktivnijih radnih mjesta u njihovim uslužnim sektorima.
Sektori koji upijaju radnu snagu, kao što su njega, maloprodaja, obrazovanje i druge lične usluge, uglavnom su usmjereni na unutrašnje tržište. Njihovo promovisanje ne stvara trgovinske tenzije na isti način kao u proizvodnim industrijama. To znači da je sukob između imperativa srednje klase u bogatim ekonomijama i imperativa rasta u siromašnim zemljama manje ozbiljan nego što se na prvi pogled čini.
Slično tome, biće praktično nemoguće baviti se klimatskim promjenama bez značajne saradnje zemalja u razvoju. Dok emisije iz SAD i Evrope opadaju, emisije u zemljama u razvoju i dalje rastu, ponegdje naglo, a njihov doprinos globalnim emisijama (bez Kine) uskoro će premašiti 50 odsto. Stoga je u interesu bogatih zemalja da promovišu politiku zelene tranzicije kao dio strategije rasta siromašnih zemalja, a ne samo kao čist trošak.
Klimatske promjene su egzistencijalna prijetnja. Velika i stabilna srednja klasa je temelj liberalnih demokratija. A smanjenje globalnog siromaštva je moralni imperativ. Bilo bi strašno ako bismo morali da odustanemo od bilo kog od ova tri cilja. Ipak, naš aktuelni politički okvir nameće, implicitno ali snažno, trilemu koju izgleda da je teško prevazići. Uspješna postneoliberalna tranzicija zahtijeva od nas da formulišemo nove politike koje ne prihvataju takve kompromise.
Project Syndicate, prevela Milica Jovanović
peščanik.net
(Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”