Piše: Krsto J. Pejović
Inače, ne smije se zaboraviti da se obraz naziva ikona u slovenskom i ruskom jeziku. Dakle, čovjek je po svojoj čestitosti ikona Božja. Umni kažu da su ljudi čista obraza prepoznatljivi i vidljivi kao nebo. Normalno, ukoliko uspijevamo da sačuvamo takve ličnosti. Bez obzira što se obraz kod nas sve manje pominje, još uvijek ima onih za koje je obraz vrijednost i zapovijest. Oni koji ne znaju za obraz dio su svijeta koji svemu zna cijenu, a ničemu ne zna vrijednost. Dakle, čovjek čistog i časnog obraza je postojana i istrajna ličnost koja bira pravi put, ne osvrćući se na mnoge prečice i lakše puteve koje vode ka grijehu i razmimoilaženju sa Bogom. Takvih ljudi je, nažalost, sve manje.
Očito da su nam predanja i zavjeti naših predaka postali daleki, anahroni i neupotrebljivi u savremenom svijetu kojem i duh i dah diktira neoliberalna filosofija, u kojem su iznad svega podignuti biznis i ekonomija, gdje je uspjeh mjerilo postojanja i imperativ svakodnevice, pa obraz može samo da (za)smeta. Zato se valjda sve rjeđe čuje prekor "crn ti obraz", nekad uobičajen za one sklone nečasnim postupcima. Sačuvati obraz u takvim uslovima zapravo znači sačuvati lično dostojanstvo. Na nivou društva treba da se vratimo iskonskom značenju riječi obraz, da bi se bar djelimično sačuvali "data riječ i etika" Crne Gore, vrijednost koja se nije izgubila ni kada je narod robovao. Obraz je i tada, kao i danas, značio – ljudskost. Nekad se i ginulo da se sačuva obraz, a ni danas ga nije lako sačuvati u "moralnoj relativnosti" nove stvarnosti, sa brojnim izazovima novog vremena i radikalnom izmijenjenom društvenom predstavom o dobrom i korisnom. Solomon bi rekao, nije ga sramota što se bezdušno obraća.
Od riječi obraz izvedena je i riječ obrazovanje, i zato vladika Nikolaj kaže da je obrazovan onaj ko ima obraza. Ovu pjesničku i filosofsku sentencu nije potrebno objašnjavati, ona je samorazumljiva za narod koji je toliko uradio i izgradio na tom temelju. U prvom redu – slobodu, za kojom je brzo došla i prosvjeta. A i slobode je sve manje u digitalno kontrolisanom svijetu, gdje je čovjek konstatno pod svojevrsnim nadzorom za različite potrebe. Zato bar očajanje postoji kao opomena da bismo bili svjesni, kako kaže Dostojevski, bar beznadežnosti svoje situacije. Starocrnogorci i Brđani znali su da je obraz tapija za buduća pokoljenja. To važi i danas, iako je taj pojam sistemski devalviran kao opšta društvena vrijednost. Ipak, nikad se ne treba umoriti od ponavljanja da je čist obraz smisao života i naša tvrđava, mjera našeg činjenja i dopuštenja. Nedostatak te mjere je loš (pred)znak. Čist obraz nije mit, već ljepša stvarnost.
Ne treba zaboraviti da je čist obraz vjekovima bio freska na kamenu, da je čist obraz zapravo molitva za spasenje i naš oltar. I u testamentu Svetog Petra Cetinjskog stoji, pored ostalog, da je gotovo i na gomilu.... od cara meni na obraz.
(Autor je publicista)
