Piše: Momčilo Pantelić
Premijerno sam, ovih dana, bio u situacijama da se lakše poistovjećujem s masom nepoznatih ljudi nego s nekim mi dugogodišnjim poznanicima. Te povorke neznanaca su se javno legitimisale kompletnije nego što im stoji u legitimacijama, indeksima i u policijskim dosijeima, čak nadilazeći i saznanja koje su o njima stekli prijatelji i najuža rodbina.
Kao na dlanu su svima nama ponudili njihov intimni i socijalni identitet. Satkan od demokratičnosti, pravdoljubivosti, saosjećajnosti, bunta, solidarnosti, miroljubivosti, nepodmitljivosti, pristojnosti, duhovitosti, organizovanosti i požrtvovanosti u uzdizanju opštih iznad uskogrudih interesa. Od svega, dakle, što manjka vlastima toliko da i dalje "ne razumiju" zašto studenti uopšte protestuju, pogotovo uz aforizam "ili ćemo da mijenjamo državu, ili ćemo da menjamo državu".
Kombinujući tušte i tma proklinjanja i malkice preklinjanja studenata, vlasti nikako da nađu izlaz iz lavirinta. Zahtjeve akademaca i sve većeg broja građana, da se poštuju Ustav, zakoni i nadležnosti, horski preokreću u optužbu da se sprema puč. Valjda zato što su uhljebljeni u režimu, čiji predsjednik svakodnevno prekoračuje ustavna ovlašćenja, gotovo u stilu "država to sam ja", pa da im pozivi na odbranu pravne države djeluju kao prevratnička zavjera.
Našavši se u neprilici što ne mogu da argumentima nadvlada rastuću bunu, vlasti su posegle za – svijetom. Da je studentarija samo lokalni podizvođač spoljne zavjere, za "zaustavljanje uspjeha Srbije", i tako napakosti vladaru koji ju je postrojio da "ne smije da stane".
Opet bez ikakvog osnova. Ovdašnji demonstranti su posvećeni popravljanju domaće situacije, bez pominjanja sklonosti ka bilo čemu napolju.
Vrhovi Zapada i Rusije i Kine su, međutim, izražavali nedvosmislenu podršku ovdašnjem lideru, kao da je on podizvođač njihovih globalizovanih akcija. Čak bi neko mogao pomisliti da našim vlastima ponajviše i smeta to što su se studenti odmetnuli od ušemljenih podizvođačkih aranžmana. Možda su baš zbog toga nadahnuti buntovnici dobili izraze divljenja od samo tri svjetske veličine – Novaka Đokovića, Madone i Marine Abramović.
Ali, već može da se nasluti da bi podvizi ovdašnjih studenata mogli da budu povod za globalno premjeravanje njihovih dometa. Rijedak su primjer izdržljivosti "meke moći" (privlačenja kulturom, aktivizmom i rijedak primjer izdržljivosti "meke moći" (privlačenja kulturom, aktivizmom i uzornim sistemom) usred najezde "tvrde sile" (nametanja rješenja vojskom ili privilegovanim biznisom) i "oštre sile" (zaluđivanje dezinformacijama).
Uvršćeni su stoga (na ovdašnji predlog) u dugi red nominovanih da, postepenim skraćivanjem liste, uđu u uži krug kandidata za Nobelovu nagradu za mir. Među nominovanima se po treći put našao i Donald Tramp, koji ne krije da da računa da bi sada mogao i da pobijedi. Ako mu se obistine najave za bar prekid vatre u Ukrajini i produženje primirja između Izraela i Hamasa, moglo bi da mu bude "treća-sreća".
Nedavnim startom drugog mandata, on je, međutim, otežao put ka Nobelu. Uglavnom, se oslanja na "tvrdu" i "oštru" dok vidno zanemaruje "meku"silu – konstatovao je i Njujork tajms. Priprijetio je pripajanjem Grenlanda i preuzimanjem kontrole nad Panamskim kanalom, a Kanadu spopada da treba da postane dio SAD.
I na unutrašnjem planu je krenuo tvrdo i oštro. Uz pomoć najbogatijeg čovjeka Ilona Maska, masovno otpušta zaposlene u državnim službama, posebno one koji su mu se zamjerili, okružio se totalnim lojalistima, ubrzano potpisuje dekrete za odricanje kontinuiteta s naslijeđenim politikom.
Ponosi se masovnim protjerivanjem nelegalnih imigranata, od kojih bi da desetine hiljada prebaci u bazu na Kubi, gdje je i zloglasni zatvor Gvantanamo, zatvara agenciju za pomoć u inostranstvu, naročito zbog njene prilježnosti u prilog polnoj razgranatosti. Zaveo je dodatne carine Kini, a istu mjeru je privremeno odložio Kanadi i Meksiku, najavljuje i istupanja i Svjetske zdravstvene organizacije i međunarodnog sporazuma o klimi, traži od saveznika da uloge u Nato povećaju sa dva na pet odsto BDP…
Odbacuje multilateralizam a nada se Nobelovoj nagradi za mir, opaska je pariskog Monda. Uz to mu Gardijan zamjera da se "ponaša kao monarh jer je suviše slab da vlada kao predsjednik". Londonski list se, pritom slaže sa američkim dobitnikom Nobelove nagrade za ekonomiju, Polom Krugmanon, koji Trampovu ubrzanu centralizaciju finansijske moći u izvršnoj vlasti i širenje personalnih nadležnosti, ocjenjuje kao nagovještaj "puča 21. vijeka".
Ovdje, pak, vlasti računaju da bi aranžmani s njim mogli da donesu neku vajdicu. Studenti imaju preča posla. Njima je da njihova "meka sila"nadvlada zbir ovdašnje "tvrde" i "oštre" sile, da bi Srbija, najzad, postala pravna država.
Bio bi to istorijski podvig. Svašta smo ovde isprobali: i kraljevinu i republiku, i kapitalizam i socijalizam, i autokrate i demokrate, i veliku i malu državu, samo nikad, s malim izuzecima, nju – pravnu državu. A čiju bi premijeru da ostvare studenti, i građani – poletnom "mekom silom", uz "Ćao bela", "Vostani Serbije" i druga slična nadahnuća.
novimagazin.rs
(Autor je spoljnopolitički komentator)
