Piše: Nik Gašaj
Stoga, politička kao i opšta kultura jeste nešto što se mora njegovati, razvijati, unapređivati, a to sporo i teško napreduje, baš kao i mijenjanje naslijeđene ili s vremenom stečene političke kulture jednog društva. Ovaj proces se danas odvija i kao sukob autoritarne i patrijarhalno tribalne političke svijesti sa elementima participativne i liberalno demokratske političke kulture.
Škola koja je pokrenula renesansu ideja o političkoj kulturi otkrila je da je to činilac od kojeg zavisi kako će neke ideje biti protumačene, prihvaćene ili odbačene, i kako će institucije i sistemi funkcionisati ili izvitoperiti u nešto suprotno njihovoj namjeni ili duhu.
Demokratska politička kultura po svojoj prirodi i sadržini ne može se uspješno razvijati u skučenim i autoritarnim državnim okvirima, jer ona više spada u oblast društva nego države. Politička kultura je jedan od sastavnih činilaca svakog složenijeg društva i u velikoj mjeri utiče na prirodu i funkcionisanje svih političkih i pravnih ustanova i na ponašanje članova društva. Taj uticaj je često bio potcjenjivan ili nije zapažen. To je objašnjenja pojedinih političkih pojava činilo nepotpunim, a veća pažnja političkoj kulturi posvećena je tek u drugoj polovini XX vijeka.
Gabrijel Almond je odigrao pionirsku ulogu u tome kad je političkim sistemima i njihovom uporednom proučavanju pristupio iz ugla preovlađujuće političke kulture u datom društvu. Nema sumnje da je Monteskje pri analiziranju mnoštva faktora koji određuju "duh zakona" jednog sistema, značajnu pažnju poklonio političkokulturnim činiocima. U mnogim primjerima, ovi činioci su odlučujući za karakter i način ispoljavanja jednog tipa sistema. Aleks de Tokvil u drugom tomu Demokratije u Americi, kao da je slijedio Monteskjea: ispitivao je uticaj elemenata političke kulture na demokratske ustanove i obrnuto.
U onim društvima u kojima dominira građanska politička kultura osigurana je stabilnost i djelotvornost demokratije, između ostalog i prihvatanje i uvažavanje društvenih različitosti te kao posledica potonjeg – ostvarenje prava etnonacionalnih i drugih manjina i rodne ravnopravnosti itd. Naime, u društvima građanske političke kulture građani se osjećaju privrženi političkoj zajednici, smatraju da imaju jednaka prava i šanse, pokušavaju uticati na politički proces, učestvuju u radu raznih institucija političkog sistema i civilnog društva, kao i da se ne libe zagovarati svoje interese i angažovati se za dobrobit šire društvene zajednice.
Budući da otkriva subjektivan stav građana o politici, politička kultura predstavlja ono što o političkom procesu građani misle i kako ga doživljavaju: kao otvoren, razumljiv, inkluzivan ili kao neshvatljiv, dalek i njima nedostupan. Stoga je moguće tvrditi da participativna politička kultura pogoduje etnički pluralnim i multikulturalnim društvima, jer omogućava artikulisanje i ostvarenje interesa različitih društvenih skupina.
Politička kultura koja je parohijalna ili podanička, može biti i često jest uzročnik društvenog stagniranja i nestabilnosti. Na drugoj starni, politička kultura koja je pretežno participativna jedna je od osnovnih pretpostavki uspješne demokratske konsolidacije.
Teoretičar Seymour Martin Lipset uvrstio je demokratsku političku kulturu među uslove održanja demokratije. Jer, izgradnja građanskih vrijednosti je preduslov priznanja i prihvatanja etničke pluralističnosti društva, kao i jačanja međuetničke tolerantnosti. To znači da zajedničke vrijednosti građana povezuju u isto vrijeme pojedince i društvo u jedinstvenu cjelinu. Uvjerenja i stavovi pojedinca o društvenoj i političkoj zajednici kao i o drugim članovima društva zasnivaju se na vrijednostima koje se oblikuju pod procesom političke socijalizacije, ali i djelovanjem političkih aktera i političkih procesa kojima je pojedinac izložen. Stoga škole i mediji, ali i političke stranke i civilno društvo imaju važnu ulogu u oblikovanju građanske političke kulture te promo-visanja inkluzivnog i tolerantnijeg društva.
Dalje, polazim od saznanja da modeli političkih sistema zapadnih razvijenih zemalja teško se mogu uniformno, slijepo i mehanički kopirati i primjenjivati u drugim zemljama, zbog toga što među njima postoje velike razlike u društve-noekonomskom, političkom i kulturnom razvoju. Takvi pokušaji nisu urodili plodom, jer izvjesne političke institucije, i pored toga što ih je zakon uveo u život, nikad nisu postale dio političke stvarnosti. Takve političke insti-tucije ne daju poželjne efekte i pozitivne rezultate. Naprotiv, iste insti-tucije u različitim društvima djeluju na različit način i dobijaju u njima sasvim različit sadržaj. Inače, istorija savremenih političkih sistema to potvrđuje. Tako, npr. imitiranje britanskog parlamentarnog sistema u bivšim britanskim kolonijama, kopija predsjedničkog sistema Sjedinjenih Američkih Država u zemljama Latinske Amerike, kao i kopija stranih političkih sistema, tj. sistema Velike Britanije i Francuske u nekim afričkim zemljama naprosto nisu bile u stanju da pruže okvir za rješavanje njihovih osnovnih društvenih i državnih problema. Zašto? Zato što demokratski politički sistem jedne zemlje ne može se uspostavljati i funkcionisati nezavisno od realnih društvenih snaga i odnosa konkretnog društva i faktora koji ga determiniraju, a prije svega mora se polaziti od ekonomske i društvene infrastrukture, i od društve-noistorijske klime i tradicije u jednoj zemlji, tj.onaj širi kulturni ambijent u kojem jedan politički sistem djeluje, odnosno treba da djeluje. Dakle, neuspjesi funkcionisanja preuzetih sistema, pored drugih faktora ekonomske i političke prirode, mogu se objasniti i činiocem vezanim za političku kulturu.
(Autor je akademik)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
