Piše: Momčilo Pantelić
Ta dugoročna prognoza mu je ovih dana poljuljana nagovještajima da bi SAD mogle da napadnu Venecuelu, južnoameričku zemlju sa oko 30 miliona stanovnika na više od 900.000 kvadratnih kilometara. Poznavaoci su mahom, dok je pisan ovaj tekst, tipovali da do takve vojne avanture neće doći, ali da će se nastaviti kriziranje, uz povećane pritiske iz Vašingtona.
Odnosi između dvije zemlje su napeti već decenijama a naglo su zaoštreni u poslednje vrijeme kad je administracija Donalda Trampa odlučila da, u međunarodnim vodama Karipskog mora, raketama potapa venecuelanske brodove, osumnjičene da krijumčare "drogu namijenjenu trovanju američkih građana". Za samo nekoliko dana uništena su četiri takva plovila u kojima je, kako je saopšteno, život izgubilo 21 lice.
Venecuelanski lider Nikolas Maduro je odmah mobilisao trupe, izveo manevre upozorenja, s preletom borbenih aviona ruske proizvodnje. Uz upozorenje da neće dozvoliti da "imperija takne našu svetu zemlju".
Šta god se izmetnulo iz ovog slučaja, on je već na startu pokazao da zaslužuje da se nađe na spisku strateških premijera, kojima ovo doba, inače, obiluje. Na njegovoj sceni se prepliću vanredna oružana dejstva, malaksalost diplomatije, učvršćivanje interesne sfere, izborne krađe, nadmetanja oko energetskih riznica, samovolje vođa, podjele na demokratiju i diktaturu, pa i na kapitalizam i socijalizam.
Ispoljilo se, prije svega, prekomponovanje vašingtonske strategije uopšte, a posebno prema Južnoj Americi i cijeloj zapadnoj hemisferi. Tramp je, da se podsjetimo, pokazao pretenzije da pripoji Kanadu i Grenland, zadominirao je Panamskim kanalom, rekordnim carinama kaznio je Brazil, a sada je naložio napad na venecuelanske brodove, pod nedokazanim optužbama za šverc narkotika na čijem čelu on "vidi" Madura.
Time se posredno nadovezao na koncept Vladimira Putina u Ukrajini da velika sila "može" da prisvaja teritorije. A i da mijenja tuđu vlast. Procjenjuje se, naime, da je glavni cilj sadašnje američke intervencije na Karipskom moru, primoravanje venecuelanskog lidera da ode s čela države (kao što Kremlj očekuje od Volodimira Zelenskog).
Uz to, Vašington ga proziva i kao "bjegunca od američke pravde", gdje je tražen kao "vođa narko-kartela", za čije je hvatanje dva puta uvećavana nagrada, do sadašnjih 50 miliona dolara. Maduro odbacuje sve optužbe, a nevinost mu priznaju i vladavinu podržavaju i Rusija i Kina, koja je izrasla u najvećeg trgovinskog partnera Venecuele pa i cijelog kontinenta.
Maduro se na vrhu održava, uprkos masovnim optužbama za krađu izbora, i prošli put i lani, zbog čega ga većina zapadnih demokratija smatra nelegitimnim predsjednikom. Opozicija, čija je liderka Marija Korina Mačado upravo dobila Nobelovu nagradu za mir, čak tvrdi da ga je njen kandidat pobijedio s duplo više glasova, ali da Maduro nije dozvolio objavljivanje izbornih zapisnika.
Dodjeljujući priznanje Mačadovoj Nobelov komitet kao da je udario u bolne tačke dvojici predsjednika. Trampu jer je tu nagradu priželjkivao za sebe, a Maduru se toliko slošilo da je svoju demokratsku rivalku nazvao "vješticom".
Sudarila su se, pritom, i dva prenaglašena ega. Amerikanac je ljut što su dva puta odbijeni njegovi zahtjevi da se vlast u Karakasu preda opozicionom pobjedniku izbora, a Maduro se diči što je oba puta isposlovao svoju pobjedu.
U Trampovom projektu za praktično ovladavanje zapadnom hemisferom, Venecuela je bar trostruki izazov – ideološki, naftaški i ponajviše strateški. S Kubom i Nikaragvom gura socijalizam kao kontru dominantnom kapitalizmu. Posjeduje najveće poznate rezerve nafte u svijetu, pa njenom proizvodnjom i trgovinom uspijeva da donekle ublažava posledice zapadnih sankcija, dok istovremeno pridobija podršku Rusije i Kine. Ove dvije sile istrajno povećavaju svoje angažmane u Južnoj Americi, što Vašington doživljava kao neprihvatljivo strateško uplitanje u njegovu interesnu sferu.
U tome prilično kasni. Dok se on bavio prekookeanskim nadmetanjima, Kina je popunjavala "upražnjen prostor" – finansiranjem energetskih i infrastrukturnih projekata. A najveći njen latinoamerički zajmoprimac je upravo Venecuela, koju je zadužila sa 60 milijardi dolara u poslednje dvije decenije, navodi njujorški Savjet za inostrane odnose. Forbs je prenio i da u Kinu odlazi čak oko 90 odsto izvoza venecuelanske nafte.
I u tako velikoj igri sila i novca, pomoli se neka kopča s nama. Trampov izaslanik u pokušaju da Amerika i Venecuela nađu diplomatski izlaz iz krize bio je Ričard Grenel, koji je svojevremeno primio odlikovanja i Srbije i Kosova za posredovanje (u prvom Trampovom mandatu) među njima.
Nije, međutim, jasno kako Vašington gleda na prisnu saradnju Srbije i pojačano mu neugodne Venecuele. Samo nekoliko dana prije Trampovog preuzimanja drugog mandata, ovdašnja predsjednica Skupštine je prisustvovala inauguraciji Madura, što je kritikovano kao još jedno odstupanje od spoljne politike Zapada.
Uobičajene protokolarije, reklo bi se. Osim što se još jednom ispoljila podudarnost s pristupima Kine i Rusije, odavde do Kariba. I osim što je još jednom "gurnut prst u oko" Zapadu, koji sad može da nas "riba" i do Kariba.
novimagazin.rs
(Autor je spoljnopolitički komentator)
