Piše: Neven Cvetićanin
Evropska i kineska civilizacija su među najstarijim svjetskim i ne bi bila dovoljna sabrana djela da nabrojimo što su sve ove dvije civilizacije dale čovječanstvu; od papira, kompasa, baruta, prve štamparske i prve parne mašine, sve do dinamita i penicilina. Kad tome dodamo još i grčku filozofiju, rimsko pravo i prvi državni činovnički mandarinski sistem, možemo skoro da kažemo da su Evropa i Kina dale čovječanstvu sve što mu je potrebno da bi civilizovano živjelo, a što su druge kulture, poput neizbježne američke, znale da unaprijede i iskoriste. Istorija tako putuje u međuodnošenju različitih civilizacija i kultura i srećna je ako to putovanje nije suviše turbulentno i ako kulture i civilizacije više sarađuju nego što se sukobljavaju, iako su i sukobi civilizacija realna pojava.
Živimo u vremenu kada su se širom svijeta ponovo uskovitlale geopolitičke strasti i kada dojučerašnji koncepti meke moći bivaju danas tek puka retorika, pa se međunarodni odnosi ubrzano vraćaju na klasičan realistički koncept tzv. tvrde moći, usled čega ponovo praši čizma i jurišaju tenkovi i dronovi širom svijeta – od Ukrajine, preko Bliskog istoka, sve do najnovije eskalacije između Kambodže i Tajlanda – s neizvjesnom perspektivom smirivanja ovih geopolitičkih požara. Stoga svijetu, međunarodnim odnosima i vaskolikoj zabrinutoj svjetskoj javnosti mora prijati susret dvije "meke" sile naših dana – Kine i Evropske unije – na najvišem nivou, budući da su se prošlog četvrtka u Pekingu sastali njihovi politički i strateški vrhovi, predvođeni s jedne strane predsjednicom EU Ursulom fon der Lajen i Antoniom Kostom, predsjednikom Evropskog savjeta, a sa druge strane kineskim predsjednikom Si Đinpingom i premijerom Li Ćengom. Na ovom samitu Kina i EU nastavile su da demonstriraju strateško strpljenje i da, kao "mekši" i racionalniji delovi sukobljenih svjetskih geopolitičkih blokova i klanova i ovim, 25. po redu, samitom, kao i svim prethodnim iz proteklih decenija, djeluju konstruktivno po zategnute svjetske geopolitičke odnose.
Dok Tramp podiže ton na Putina dok ovaj smireno napreduje grad po grad na frontu u Ukrajini i dok Netanijjahu rešeta po Bliskom istoku sve za šta misli da ugrožava bezbjednost države Izrael, pravo je osvježenje vidjeti evropske i kineske lidere kako i pored raznih neslaganja smireno diskutuju o bilateralnim i svjetskim pitanjima, dajući nakon sastanaka smirene izjave u dobrom starom diplomatskom tonu, gdje se s papira pročita saopštenje koje su pripremili profesionalci i potom kurtoazno odgovori na nekoliko pitanja novinara. Jer suviše je drame – ne samo na raznim terenima od Ukrajine pa do Bliskog istoka – već i po raznim svetskim kabinetima, gdje se sve manje poštuju dobra stara diplomatska pravila i kurtoazije, a sve više zavrću ruke ovom ili onom "partneru", iako razboriti profesionalci raznih strana koji brinu o realpolitici ipak peglaju amaterizam lidera, posebno u Americi, gdje je Tramp konačno legao na rudu onih pametnih momaka koji su oduvijek vodili stvari i s kojima će, s onu stranu svih retorika, strateški dogovori možda ipak biti lakši jer znaju posao.
Prethodnica tih budućih strateških dogovora može upravo biti pojačana strateška komunikacija između Evropske unije i Kine, koje u svijetu galopirajućeg unilateralizma praćenog konfliktima ostaju čuvarima multilateralizma i racionalnog strateškog dijaloga kako bi se za diplomatski sto dovele sukobljene strane. Tako da neće biti ozbiljnijih pregovora oko konflikta u Ukrajini dok se oko toga ne angažuju ažurnije i Evropska unija, koja trenutno ima najveći uticaj na Zelenskog, i Kina, koja ima pristojan partnerski uticaj na rusko rukovodstvo, a ove dvije sile promovišu i uravnotežen, nepristrasan i pomirljiv pristup i za konflikt na Bliskom istoku, jer nijednoj ne odgovara njegova veća eskalacija. Naprosto, i jedna i druga sila svjesne su da im kao prvenstveno ekonomskim silama, iako je Kina proteklih godina razvila i respektabilnu armiju, i poslednjim braniocima multilateralizma, globalizacije ekonomskog rasta i slobodne trgovine ne odgovara potpuni svjetski geopolitički lokdaun koji može nastati ukoliko se postojeći međunarodni konflikti intenziviraju i prošire, jer bi time direktno bili ugroženi njihovi trgovinski putevi i rute. Evropska unija i Kina danas predstavljaju trećinu svjetskog bruto društvenog proizvoda i pretežno su izvozno orijentisane ekonomije. Stoga imaju zajednički interes da svijet ne potone potpuno u ekonomski protekcionizam usled kojeg ekonomska pitanja vrlo brzo mogu postati i bezbjednosna. Zato su upravo na samitu u četvrtak kulturno nastavile geoekonomski dijalog o pravilima i međusobne, ali i svjetske trgovine, ne bježeći ni od toga da dotaknu međusobna neslaganja, jer EU ima godišnji trgovinski deficit s Kinom veći od 300 milijardi eura i zabrinutost zbog ograničenja izvoza tzv. retkih minerala iz Kine u EU; dok i Kina ima svoje zabrinutosti prvenstveno zbog ograničenja transfera visokih tehnologija i tehnoloških produkata iz EU u Kinu. No, i pored svih ovih zabrinutosti, dvije strane su mirno sjele, prodiskutovale, razmotrile gdje mogu jedna drugoj dati garancije, a gdje ne, sve mirno, profesionalno i taktično, što postaje izuzetak u našem vremenu, gdje su mnogi krenuli da jedni drugima prijete, kao da nisu po visokim kabinetima nego u ringu.
Konačno, odnos Kine i EU biće ključan u 21. vijeku za balansiranje napetosti među geopolitičkim blokovima i uopšte za balansiranje cjelokupne svjetske politike, jer ove dvije sile dođu kao tempomat i ograničenje brzine u friziranom trkačkom automobilu, u šta se svijet sve više pretvara. Kina i Evropska unija, svaka sa svoje strane, postaju branioci dobre stare strateške racionalnosti i strpljenja u sve iracionalnijem i nestrpljivijem svijetu i zato je odnos ove dvije sile, i pored svih neslaganja, važan za održavanje svjetske strateške ravnoteže u budućnosti.
Ali zar tako nije bilo oduvijek, još od dana kad su prije tačno 50 godina kineski premijer Džou Enlaj i potpredsjednik tadašnje Evropske komisije ser Kristofer Soms uspostavili zvanične odnose između Narodne Republike Kine i tadašnje Evropske zajednice, otvarajući nevjerovatnu razmjenu dobara, roba, znanja i ljudi koja je uticala na ubrzani svjetski ekonomski rast u proteklim decenijama. Nije čudo što je čast uspostavljanja zvaničnih posleratnih odnosa između dviju civilizacija koje su odnose imale vjekovima, još od starog "puta svile", pripala baš Džou Enlaju, najmudrijem od svih Maovih saboraca, koji je sačuvao Denga od progona partijskih gangstera i omogućio mu da preuzme Kinu i napravi od nje ovo što je danas, i ser Kristoferu Somsu, koji je tajno pregovarao s De Golom o odnosima Britanije i Evropske zajednice, praveći opet od EU ovo što je danas.
Jer to su ti pametni momci kojih je bilo po svijetu i onda, a ima ih i danas i koji će, s one strane svih političkih ekstravagancija i amaterizama, spasiti svijet.
politika.rs
(Autor je naučni savjetnik na Institutu društvenih nauka)
