Piše: Ratko Kontić
Samo nabrajanje satova, veoma poznatih brendova, ustanovljeno je stručnom ekspertizom na osnovu vjerodostojnih fotografija iz javnih arhiva, a cijenom prednjači sat koja navodno iznosi čak 106.076 eura, prema podacima iz 2011. godine.
Đukanović je napisao poduže tumačenje odluke ASK o njegovim satovima i odnosa prema radu nadležnog organa, govoreći najmanje o satovima i načinu, odnosno vremenu njihovog sticanja.
Dopunski je odgovorni član DPS-a pokušao da predstavi ranije finansijske bilanse svog počasnog predsjednika iz kratkog vremena kada nije bio ni predsjednik niti premijer Crne Gore. I po njegovim navodima radi se o cifri blizu milion eura.
I zašto ne kupovati satove, zašto ne mjeriti vrijeme i ne podešavati te satove prema vremenskim ciklusima u periodu neprekidnog vladanja preko 30 godina.
To je bilo previše vremena da prepusti drugima utvrđivanje protoka minuta ili sati, mjeseci ili godina. Lijepog vremena apsolutne vlasti i nedodirljivosti u svakom smislu te riječi.
I treba danas neko da ga proganja što je kupovao ili dobijao satove da bi znao u svakom momentu koliko svaki trenutak na vlasti traje. Za tu namjenu su bili potrebni kvalitetni i veoma dugotrajni mehanizmi i Đukanović se, posve normalno, okrenuo provjerenim svjetskim brendovima.
Tumačenje statusa funkcionera i obaveze da je morao da prijavi svoju skupocjenu imovinu te vrste će u daljem postupku utvrđivati nadležno tužilaštvo, ali da je imao pravo da zna kako brzo i neumitno vrijeme prolazi, imao je. I to baš na svojim satovima.
I sva situacija postaje ozbiljna, kao što je Halit Nepogrešivi želio da svuda postavi stanice za podešavanje vremena pa da tačno vrijeme postane stvar od nacionalnog značaja.
I ko može zamjeriti Đukanoviću što je i on smatrao da su satovi i mjerenje njegovog vremena provedenog na vlasti važni, i od nacionalnog značaja. Da tako važnu stvar ne može prepustiti bilo kome i zato je odlučio da ima samo skupe satove.
A sat, kako kaže sjajni A.H.Tanpinar u turskom klasiku 20. vijeka: "Sat je najvjerniji prijatelj svog gospodara, on prati puls njegovog zgloba, dijeli uzbuđenja nastala u njegovim grudima, grije se njegovim tijelom, on je dio njegovog organizma. Ako je na stolu, zajedno sa njim živi od početka do kraja vremensku cjelinu koju nazivamo dan, počinjući da živi i misli kao on, sat se nesvjesno poistovjećuje sa svojim gospodarom".
I ko je mogao uskratiti pravo bivšem dugogodišnjem predsjedniku i premijeru da posjeduje veoma skupocjene satove da bi bio siguran u njihove mehanizme. Siguran sam da je veoma pažljivo mjerio vrijeme na svim svojim satovima i da je uživao u tome.
Da li je to zadovoljstvo morao podijeliti sa nadležnim organima i prijaviti svoju imovinu neka utvrdi tužilaštvo. Kad već mora.
Ono što je važno u čitavoj priči oko satova jeste da je Đukanović valjda, brižljivo vodeći računa o vremenu koje je proveo na vlasti, konačno shvatio da je izmjerio ono što je bilo njemu namijenjeno, da su svi njegovi satovi ispunili svoju svrhu i da baš sada treba da prijavi njihovu stvarnu materijalnu vrijednost.
A ne da ga nadležna tužilaštva možda tretiraju kao čovjeka koji se nezakonito bogatio i prikrivao svoju imovinu, za koju neki tvrde da je neuporedivo i mnogostruko veća nego vrijednost svih njegovih satova.
Čini mi se da mora sve uraditi da ne ostane upisan kao kontroverzni političar koji je navodno sakrivao materijalne vrijednosti stečene kroz 30 godina bavljenja politikom.
Posebno u odnosu na činjenicu da je lično on, na svoj način, omogućio uslove da Crna Gora ponovo bude samostalna i međunarodno priznata država.
I da kao takav ostane upisan u novijoj istoriji naše domovine.
Đukanović treba da shvati da je prijavljivanje satova i ostale navodne njegove imovine postala baš stvar od nacionalnog značaja. Ne satovi, već čin prijavljivanja. Radi budućih generacija i budućnosti Crne Gore u integracijama koje nas očekuju.
(Autor je diplomirani pravnik bezbjednosti)
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"
