Piše: Neven Cvetićanin
Postoje periodi kad istorija miruje, kao i periodi kad ona ubrzava poput aviona na pisti. Nema nikakve sumnje da živimo u ovim drugim vremenima njene akceleracije, te nakon upravo obavljene Trampove (druge) inauguracije na mjesto predsjednika Amerike treba da se pripremimo za polijetanje, jer je on sada glavni pilot aviona svjetske istorije, bržeg nego ikad.
Pošteno je reći da se on više nego pošteno izborio da dođe na mjesto glavnog pilota globalne politike, jer se suočavao s opstrukcijama od samog svog ulaska u politiku, čudesno bivajući jači nakon svake, uključujući onu zaključnu, kad je tokom poslednje predsjedničke kampanje prošle godine u njega pucano, nakon čega se on lakonski sav okrvavljen podigao i uzdigao pesnicu.
Državnici su miljenici ne samo istorije, već i sudbine, koja ih ne pušta s ovog svijeta dok ne obave zadatke zbog kojih su ovdje, pa tako niz pokušaja atentata nije mogao da omete De Gola da Alžiru da nezavisnost, kao što ni sve njemačke vražje divizije nisu mogle da odnesu Tita sa Sutjeske i Neretve jer mu je sudbina očigledno bila namijenila druge planove s južnoslovenskim narodima koji su se u njegovo vrijeme složno rasprostirali od Vardara pa do Triglava. Ima ovakvih primjera puno u istoriji, a primjer Donalda Trampa je tek najnoviji i trenutno najvažniji, jer će on u svom drugom mandatu konačno imati priliku da složi svijet kako misli da treba.
Za razliku od Trampa autsajdera u prvom mandatu, pred nama je sada jedan državnički Tramp, koji je pametniji i iskusniji, što se jasno vidjelo kad je objavio predlog sastava svoje nove administracije, koju je vješto sastavio od tri grupacije. Prva od njih je politički mejnstrim i (bivši) vašingtonski establišment, u kojem su njegovi bivši protivnici poput Marka Rubija, koji je dobio ključnu poziciju državnog sekretara, čime je Tramp postigao efekat ruke pružene svim dubinama američke države i onim njenim "pametnim momcima" koji su nezaobilazni, a koji sada žele da budu spremni za saradnju. Druga od njih je grupa tzv. srednjih, tj. balansirajućih zvaničnika koji su negdje na pola puta između mejnstrima i Trampovih populističkih MAGA pristalica, te su ovi balansirajući zvaničnici, poput npr. savjetnika za nacionalnu bezbjednost Majka Volca, raspoređeni u sam Trampov predsjednički kabinet kako bi odatle mogli da posluže svrsi balansiranja ostalih struja administracije da se ona ne bi nagnula ni na jednu stranu. I konačno, tu je i treća grupacija pravih političkih revolucionara i populista, i slijeva i zdesna, poput Tulsi Gabard, predložene za direktorku američke obavještajne zajednice koja treba da koordiniše rad svih 18 američkih zvaničnih obavještajnih agencija, zatim poput Roberta Kenedija Juniora, koji treba da preuzme Ministarstvo zdravlja ili, konačno, poput Pita Hegseta, koji treba da preuzme najjaču, najopasniju i najvažniju američku mašinu – Pentagon.
Biće zanimljivo gledati kako će ići potvrde u Senatu prethodno pomenutih predloženih zvaničnika, pogotovo onih iz treće grupacije, jer ćemo po tome znati koliko je Tramp zapravo jak na unutrašnjem planu. Koliko je jak na spoljašnjem planu pokazao je i prije nego što je ponovo zvanično sjeo u predsjedničku fotelju, bivajući ključni šraf koji je nedostajao u bliskoistočnoj jednačini mira, koji je tamo postignut upravo onda kad je on tamo poslao svog omnipotentnog izaslanika investitora Stiva Vitkofa, koji je prišapnuo Netanijahuu njegovu poruku. Otkud sad investitor i biznismen na mjestu koje bi iziskivalo diplomatu od karijere? Odgovor na ovo pitanje pokazuje srž Trampove ideje i ideologije. On, naime, misli da su diplomate i uopšte američki političari od karijere suviše indoktrinirani obaveznim floskulama političkog mejnstrima i da niko od tih političara po profesiji zapravo nema pojma o realnom životu. Zato se on okružio s dvije vrste ljudi. Prva su narečeni biznismeni poput Vitkofa i Ilona Maska, a i svi drugi američki milijarderi poput Zakerberga, Bila Gejtsa ili Bezosa bez problema su došli na poklonjenje Trampu po raznim privatnim večerama. Kapital je kao onaj petlić na krovu koji se uvijek vrti tamo otkuda vjetar duva i nepogrešivo pokazuje nečiju realnu snagu jer bježi od gubitnika i investira u pobjednike.
No, druga grupa kojom se Tramp okružio su generali i uopšte vojnici s iskustvom, poput Kita Keloga, njegovog specijalnog izaslanika za Ukrajinu, jer ko će bolje rješavati istinski teške rovovske konflikte na terenu nego oni koji zaista nešto o tome znaju – vojnici koji znaju šta je rat žele mir više nego takozvani profesionalni političari, koji su oduvijek isuviše lako ratovali tuđim životima. Dakle, Tramp je zapravo vratio stvari struci zaobilazeći koliko može profesionalne političare iz mejnstrima, jer je sasvim ispravno zaključio da su oni beskorisni.
A za ono što je namjerio da uradi biće mu potrebni sposobni ljudi, budući da je glavni cilj njegove administracije da pokuša da sredi aktuelni svjetski strateški nered, od Ukrajine sve do Tiktoka. U Gazi je već uspio ono što Bajdenova administracija očigledno nije mogla i sada će štiklirati jedan po jedan svjetski strateški problem pokušavajući da ga riješi po principu koji je predložio za Tiktok – fifti fifti s Kinom. Na njegovoj inauguraciji bio je potpredsjednik Kine, što je presedan jer nikada kineski zvaničnik toliko visokog ranga nije prisustvovao inauguraciji američkog predsjednika, te se prije inauguracije čak i sastao s novim američkim potpredsjednikom i sveprisutnim Ilonom Maskom. Tramp Putina nije mogao zvanično da pozove na inauguraciju, niti je Putin na nju mogao da pošalje npr. Šojgua, koji nije u Americi potpuno neomiljen, jer je obema stranama jasno da bi se to pogrešno protumačilo, kao što im je jasno da moraju da pregovaraju kako bi se pacifikovao konflikt u Ukrajini, o čemu su i prije inauguracije poslali poruke spremnosti za predsjednički susret uživo.
Sve to govori da će Trampov drugi mandat proći u pokušaju setlovanja svijeta, odnosno u pokušaju finih strateških podešavanja, nakon što smo prethodnih godina svugdje imali veoma grube i neprijatne radove, usled čega je svugdje gruvalo, od Ukrajine do Bliskog istoka. Svijet po Trampu zapravo je akcionarsko društvo u kojem je Amerika shvatila da nije jedini akcionar, već da mora da uvaži i druge akcionare, prije svega Kinu i Rusiju, a onda i druge koje već mora, zadržavajući zlatnu akciju za sebe. Ta zlatna akcija i dalje je dolar kao rezervna svjetska valuta, za koju je Tramp rekao da je neće lako pustiti, ali je neće ni koristiti za fiktivno bildovanje sopstvene ekonomije i sankcionisanje drugih.
Dakle, svijet po Trampu je akcionarsko društvo i upravo počinju cjenkanje i trgovina geopolitičkim i geoekonomskim akcijama između akcionara, te je tu novi-stari predsjednik upravnog odbora ovog akcionarskog društva Donald Tramp, koji je tek vrh ledenog brijega ispod kojeg su naslage kapitala i raznih finansijskih, tehnoloških i strateških mreža koje će ovaj predsjednik pokušati da vrati "zdravom razumu", kao što je napomenuo u svom inauguracionom govoru.
politika.rs
(Autor je naučni savjetnik na Institutu društvenih nauka)
