Piše: Žan Verner Miler
Ali ono je moćan simbol slijepe destrukcije – a kao što sâm Tramp dobro zna, u politici su slike veoma važne. To rušenje na neobičan način spaja i mnogo elemenata tipično trampovskog pristupa vlasti: bestidne laži o projektu balske dvorane ("Ona neće smetati postojećoj zgradi. Biće blizu nje, ali je neće dodirivati"), nepoštovanje zakona (u ovom slučaju, pravila o očuvanju baštine) i besprimjeran nivo kronizma (gdje se razni direktori kompanija dodvoravaju predsjedniku donacijama za njegov groteskni projekat samoveličanja). Konačno, ima nečeg tugaljivog u uklanjanju zgrade u kojoj su bile smještene kancelarije američkih prvih dama. Zbog svega toga, Trampovo kasapljenje Bijele kuće uklapa se u širi globalni trend: populistički lideri ekstremne desnice u mnogim zemljama koriste spektakularnu arhitekturu za sprovođenje svog političkog programa i posebno za otjelovljenje svoje vizije "pravog naroda" – "pravih Amerikanaca", "pravih Mađara" itd – u kamenu.
Neposredno pred Božić 2020, u poslednjim danima svoje prve administracije Tramp je izdvojio vrijeme u svom krcatom dnevnom rasporedu za promovisanje velike laži o tome kako se maltene kandidovao i dobio izbore samo zato da bi izdao izvršnu naredbu pod naslovom "Promovisanje divne federalne građanske arhitekture". Tom naredbom je klasicizam proglašen za preferirani stil novih federalnih zgrada i malo je nedostajalo da modernizam bude sasvim zabranjen. Bajden je ukinuo tu naredbu, a Tramp je onda vratio jednu njenu verziju ove godine, na sâm dan svoje druge inauguracije. Bezmalo je sasvim zaboravljeno da je naredba iz 2020. išla zajedno s Trampovom "komisijom iz 1776", zlosrećnim pokušajem pranja američke istorije. I naredbe u vezi sa arhitekturom i uputstva za nastavu istorije imali su isti cilj – promovisanje slike Sjedinjenih Država kao čiste i "divne" zemlje.
Po načinu na koji koristi arhitekturu, Tramp nije primjer američke izuzetnosti, kao što sugerišu neuvjerljivi izvještaji o "Trampu, vječitom graditelju". I predsjednik Turske Redžep Tajip Erdogan je dizao ogromne građevine, od džinovske džamije u Istanbulu na trgu Taksim do nove predsjedničke palate u Ankari. Erdogan pritom promoviše osmanlijsko-seldžučki stil kao komplementaran njegovom neo-osmanlijskom razumijevanju Turske. Rekonstrukcije istorijskih zdanja na Dvorskom brdu u Budimpešti, koje je sproveo Viktor Orban, trebalo bi da predstavljaju ispravno razumijevanje mađarske istorije. Indijski premijer Narendra Modi rekonstruisao je hinduske hramove – u najkontroverznijem slučaju na temeljima srušene džamije u Ajodji.
Obrazac je uvijek isti: uklanja se jedan sloj istorije – bio to period Mugal ili, u Mađarskoj, državni socijalizam sa svojim modernističkim zgradama – i rekonstrukcija se veliča kao povratak autentičnosti i veličini određenog naroda. Ali iza simbolične poruke o "pravom narodu", ti građevinski projekti zapravo svjedoče o dominaciji trenutne vlasti. Prećutna poruka glasi: "Mi smo pobijedili i zemlja je sad naša." Tu tvrdnju građani ne mogu da izbjegnu. U svom svakodnevnom životu oni mogu da izbjegavaju televizijsku i onlajn propagandu, ali ne i zgrade. Čak i ako takve autokratske figure budu uklonjene s vlasti – a naravno da one čine sve da odlože taj ishod – njihove zgrade i spomenici ostaju.
Trampov slučaj je, doduše, u jednom smislu jedinstven: on je za sobom već imao niz zgrada prije nego što je postao predsjednik – ali većina njih nije posebno klasična. Naprotiv, one su spolja moderne, a unutra se jasno vidi grozničava skorojevićka fantazija o Versaju – koja je sad iznjedrila pozlaćenu Ovalnu sobu, odraz ukusa koji je kritičarka Kejt Vagner opisala kao "rokoko kako ga zamišlja lokalni prodavac kola". I mada su svi lideri ekstremne desnice skloni velikim zdanjima, nijedan od njih do sada nije pokazao fiksaciju na balsku dvoranu. Razlog je vjerovatno banalan: banketi i ketering spadaju u Trampove malobrojne uspješne poslovne poduhvate. To treba da bude i prostor za neograničeno laskanje predsjedniku i "sklapanje poslova".
Arhitekti koji promovišu tradicionalne stilove s najvećim zadovoljstvom su ostvarivali Trampove ideje. Naravno, stil se nikad ne može svesti na određenu politiku; modernizam nije sam po sebi progresivan (neke fašističke građevine u Italiji su čuda modernizma). Ali način na koji neki promoteri klasicizma govore o ljepoti i insistiraju na tome da nas "javne zgrade u klasičnom stilu podstiču da se ponosimo sopstvenom zemljom" nije samo nazadan – on legitimizuje megalomansku arhitekturu nevelike estetske vrijednosti.
Arhitekta zadužen za balsku dvoranu, Džejms S. Mekriri II, studirao je i radio kod Ejzenmena, velikog poklonika "dekonstruktivizma" u arhitekturi, pravca koji Tramp u svojoj izvršnoj naredbi izričito ismijeva kao "haotičan". Mekriri je u jednom trenutku netradicionalnu arhitekturu proglasio "bezbožnom" i specijalizovao se za sakralne građevine. Ejzenmen je planove za balsku dvoranu nazvao "budalastima" i primijetio da se "postavljanje portika na kraj umjesto na sredinu dugačkog pročelja može nazvati neukim".
To čudovišno zdanje će najčešće biti prazno (osim ako mu se ne promijeni svrha i ne postane na primjer skladište tajnih dokumenata). Već sada treba razmišljati o njegovoj prenamjeni ili potpunom uklanjanju. Naravno, to ne bi obradovalo aktiviste Mage, koji se protive skidanju svake konfederativne statue u ime "očuvanja istorije". Ali, s druge strane, oni nemaju ništa da kažu o rušenju Istočnog krila – iako je ta građevina vjerovatno ostala u lijepom sjećanju građanima koji su posjetili Bijelu kuću.
The Guardian, prevela Slavica Miletić
peščanik.net
(Autor je profesor političke teorije na Univerzitetu Prinston)
