
Piše: Vladimir Marinković
Donald Tramp je za nešto više od mjesec dana provedenih u Bijeloj kući doveo do neke vrste cunamija, kako na unutrašnjem planu u SAD, tako i na spoljnopolitičkom.
Ko god je pomislio da se Tramp šali ili pravi predstavu kad pominje Kanadu, Grenland, Panamski kanal, završetak rata u Ukrajini, dobio je hladan tuš i osvijestio se posle razgovora sa Zelenskim, koji se odvijao pred novinarima i očima cijelog svijeta, uz zdušnu asistenciju i podršku potpredsjednika Vensa.
Tramp je dokazao da se nimalo ne šali, ali ko god je dobronamjeran mora da konstatuje da su njegove poruke sasvim logične i utemeljene u zdravom razumu. Posle burnog sastanka sa Zelenskim, predsjednik Tramp je u izjavi za medije, koja je trajala nekoliko minuta, više od deset puta pomenuo riječ mir.
S obzirom na reakcije većine evropskih lidera, koji su listom podržali Zelenskog, očigledno je da su riječ mir i prekid vatre i ratnih dejstava nešto što predstavlja jeres u većini zemalja EU.
Ko god je pomno pratio Trampove izjave i poteze tokom predsjedničke kampanje, ali i u prvim nedjeljama mandata, bilo mu je jasno kakva će biti njegova politička agenda i kakva će biti spoljnopolitička pozicija nove republikanske administracije. Iako su se mnoge demokrate i liberali sablažnjavali zbog neuspješnog sastanka između Trampa i Zelenskog, činjenica je da su republikanci ostali vrlo homogeni i podržali pozicije svog predsjednika i njegove administracije.
Sporazum o saradnji u oblasti minerala i kritičnih sirovina nije potpisan, a predsjednik Tramp je naglasio da Zelenski može da se vrati u Vašington kad bude rezolutno odlučio da želi da uspostavi mir, što je i ključni prioritet američke administracije. Zelenski je dobro znao Trampovu poziciju i mogao je da izbjegne raspravu koju su direktno gledale milijarde ljudi, u kojoj su mu Tramp i Vens održali lekciju o tome da se u međunarodnim odnosima ništa ne podrazumijeva i da Amerika više ne želi da bude dio političke agende koju vode ne tako ekonomski i vojno jake zemlje u odnosu na nju i da Amerika sasvim drugačije gleda na svjetsku geopolitičku arhitekturu od onih čiji je nerealni cilj bio da potpuno poraze Rusku Federaciju, od baltičkih zemalja, preko Poljske, do Njemačke i Francuske.
Iz ovog ugla može se reći da se Tramp već duže vrijeme priprema za drugi front, koji nije vojni i za koji smatra da je ključan za američku nacionalnu bezbjednost i primat svjetske vojne i ekonomske sile. Taj front je već dugo otvoren, ali za razliku od oblasti vojne industrije i tehnologije, gdje je Amerika neprikosnovena, u oblasti kritičnih sirovina i minerala, njihovih rezervi i upotrebe Amerika zaostaje za Narodnom Republikom Kinom. Zato Amerika želi veliki dio svoje energije i kapaciteta da prebaci na ovaj front, koji je ključni za rast i ekonomski i u krajnjoj instanci razvoj vojne industrije i na kraju političku supremaciju.
Zato se Tramp preorijentisao na mineralnu buldožer diplomatiju i jasno je da će njegov fokus u naredne četiri godine da bude na polju istraživanja, eksploatacije i proizvodnje i prerade kritičnih sirovina i minerala i da će to biti oblast u okviru koje će Amerika stvarati nova strateška partnerstva i saveze.
Ukrajina ima svoju šansu i vrlo poštenu ponudu Amerike, koja joj je i strateški pomogla da se održi i odbrani u ratu. Zahtjev Zelenskog za dodatnim bezbjednosnim garancijama nema smisla, s obzirom na to da će realizacija sporazuma podrazumijevati uključivanje velikog broja američkih entiteta, od naučnih instituta do privatnih kompanija koje će voditi energetske projekte, tako da je ta činjenica sama za sebe bezbjednosna garancija.
Debakl u Bijeloj kući sigurno neće spriječiti potpisivanje i realizaciju Sporazuma o mineralima i kritičnim sirovinama ali je u interesu Ukrajine i SAD, kao i evropskih zemalja, da do njega dođe što prije, sa Zelenskim ili bez njega.
Ovo svakako neće biti jedini ovakav sporazum i Amerika će u ovoj oblasti veoma agilno raditi i tražiti nove partnere.
Srbija u ovoj oblasti ima veliku šansu da postane strateški saveznik Amerike i iskoristi svoju šansu. Naše rezerve litijuma dovoljne su da Srbija postane značajan dio američke agende mineralne diplomatije i iskoristi je za realizaciju svoje geopolitičke i ekonomske agende. Istorijski momenat, istorijska odgovornost i istorijska šansa za Srbiju i njen narod.
(Autor je predsjednik Kongresa srpsko-američkog prijateljstva)
politika.rs