Piše: Ivan Krastev
Na prvi pogled je teško shvatiti kako bi čitanje mapa ili Šekspira pomoglo da objasnimo upadljivu činjenicu da su Amerika i Njemačka, kada je u pitanju Rusija, zamijenile uloge.
Spremnost američkog predsjednika Donalda Trampa da prizna aneksiju Krima, spriječi Ukrajinu da se pridruži NATO-u i ukine sankcije Moskvi, izgleda kao vašingtonska verzija Ostpolitike, politike detanta Zapadne Njemačke prema svojoj istočnoj polovini. Sve se ovo dešava u trenutku kada se Berlin ponovo naoružava kroz ogromna ulaganja u svoj odbrambeni sektor, a Evropa mašta da postane ozbiljna vojna sila.
Da li je američko-njemačka zamjena mjesta stvarna ili tek neka vrsta šekspirovskog preoblačenja koje će nestati do kraja predstave? Vrijedi imati na umu da većina Amerikanaca ne odobrava Trampov stav prema ratu u Ukrajini, a da je samo manjina Njemaca zaista spremna da se bori za svoju zemlju. Može li Trampov mirovni predlog biti nešto više od trećeg nastavka sporazuma iz Minska – to jest, dvosmislenost umotana u nepovjerenje i osuđena na propast?
Nemamo razloga da sumnjamo da je Tramp iskren u svojoj riješenosti da završi ovaj rat. Mada drastično potcjenjuje odbrambeni kapacitet Ukrajine, činjenica je da bi dugotrajni rat bio demografska katastrofa za ovu zemlju. Možda je čak u pravu i kada sugeriše da oni koji se zalažu za dodatne sankcije Rusiji i slanje više oružja Kijevu, potcjenjuju rizik od nenamjernog ulaska u nuklearni rat.
Ono u čemu Tramp griješi je njegovo razumijevanje rata u Ukrajini kao prije svega teritorijalnog spora od malog značaja za svijet van Evrope. Umanjivanje geostrateškog značaja ovog sukoba predstavlja značajan prekid sa politikom prethodne američke administracije.
Moguće je zamisliti Bajdena koji je spreman da pritisne Ukrajinu za teritorijalne ustupke, kad bi to moglo donijeti mir ili bar dugoročno zamrzavanje sukoba. Bajden bi se takođe vjerovatno složio sa Trampom da povratak Krima u doglednoj budućnosti nije realan. I, da ne zaboravimo, Bajden zapravo nikada nije planirao da pozove Ukrajinu u NATO.
Ali postoji jedna ključna razlika: Bajden ne bi prihvatio priznanje aneksije Krima kao uslov za prekid sukoba. Drugi lideri shvataju da je nacionalni ponos Ukrajine od suštinskog značaja, a da je očuvanje njenog osjećaja moralne pobjede vitalno i za opstanak zemlje i za svaku buduću bezbjednosnu arhitekturu Evrope. Da je više čitao Šekspira (predložio bih da počne od istorijskih komada), Tramp bi možda shvatio da, mada bi poniženje Ukrajine moglo biti najbrži (i najjeftiniji) način da se zaustavi rat, to možda ipak neće donijeti mir. Ponos i žrtva su gradivni elementi svake nacije.
Hvaleći Putina, usvajajući njegov narativ o ratu i promovišući mirovni sporazum kao poklon koji bi eventualno bio predstavljen na proslavi Dana pobjede u Moskvi 9. maja, Tramp se nada da će Rusiju navesti na kompromis.
Ali najnoviji signali iz Moskve ukazuju da Putin ne teži kompromisu, već pobjedi. Čak i ako Tramp uspije da zaustavi borbe, privremeni prekid vatre u odsustvu bezbjednosnih garancija rizikuje da izazove unutrašnje sukobe u Ukrajini, što bi bilo ravno samoubistvu i za Kijev i za evropske saveznike Ukrajine. To bi moglo da izazove novi talas migracija, što bi ugrozilo političku stabilnost evropskih društava i produbilo tenzije između država članica EU. Nestalo bi već poljuljano povjerenje Evropljana u američke bezbjednosne garancije.
Američko-ukrajinski sporazum o mineralnim resursima potpisan 23. aprila mogao bi da pomogne Trampu da izađe iz zamke u koju je sam sebe uhvatio. Američki predsjednik sada može da pojača pritisak na Moskvu, sa argumentom da bi svako dalje otimanje teritorije bio direktan napad na Ameriku. I dok je Vašington možda izgubio entuzijazam da brani svoje demokratske saveznike, odlučan je da brani svoje resurse. Ali koliko je takav scenario vjerovatan?
Moglo bi se reći da je američka Istočna politika rezultat promjenljivih geopolitičkih prioriteta Vašingtona, ali i jedna od Trampovih divljih improvizacija. To svakako ima mnogo više veze sa Kinom nego sa Evropom. Cilj novog partnerstva Moskve i Vašingtona, stvorenog zbog Ukrajine, jeste da oslabi zavisnost Rusije od Pekinga i pridobije rusku podršku za američku strategiju na Bliskom istoku i na Arktiku – a ne da obezbijedi stabilnu budućnost Ukrajine.
Bez obzira da li svoje razumijevanje svijeta gradite iz čitanja mapa i smišljanja velike strategije, ili iz čitanja Šekspira i razmišljanja o ljudskim slabostima i pogrešnim procjenama, trenutno stanje stvari nesporno signalizira jednu stvar za Evropu. Istorijski period koji je počeo ponovnim ujedinjenjem Njemačke, završava se podjelom Ukrajine.
Financial Times, prevela Milica Jovanović
peščanik.net
(Autor je politolog)
