Piše: Dani Rodrik
Ogromno bogatstvo i moć Amerike počivaju na dva stuba: univerzitetima i preduzećima. Univerziteti proizvode ideje, istraživanja i obrazovanje, sve ono što je zemlju učinilo Mekom za najbolje umove svijeta. Preduzeća proizvode investicije i inovacije koje su pokretale moćni ekonomski motor Amerike. Čini se da je predsjednik Donald Tramp riješen da uništi i jedno i drugo.
Trampovo ponašanje ne iznenađuje. Njegove ideje o ekonomskoj politici uvijek su bile neobične, a mržnja prema elitnim akademskim institucijama – koje on smatra izvorom woke kulture – već je dobro poznata. Ono što je šokantno jeste činjenica da korporativni i akademski lideri gotovo da ne puštaju glasa od sebe.
Posle Trampove izborne pobjede u novembru prošle godine, u poslovnim krugovima je zavladao oprezni optimizam. Činilo se da će to biti dobrodošla promjena posle Džoa Bajdena koji je oštro istupao protiv privatnog sektora i podržavao organizovani rad i regulaciju. Tramp je, s druge strane, obećavao niske poreze i manje propisa. Njegove izjave o carinama bile su uznemiravajuće, ali većina je pretpostavljala da su to samo lažne prijetnje. Berza je pozdravila Trampov izbor novim rekordnim vrijednostima berzanskih indeksa. Tehno-milijarderi koji su finansirali kampanju došli su da mu se poklone na inauguraciji.
Sedmice koje su uslijedile pokazale su da optimizmu nije bilo mjesta. Tramp je napao ekonomiju nizom problematičnih poteza, što je na američkim berzama proizvelo gubitke veće od rasta zabilježenog posle novembarske pobjede. Teško je reći koji od tih poteza je bio pogubniji: visoke carine nametnute najbližim američkim saveznicima (Kanadi, Meksiku i Evropi) ili neprestano hvalisanja, prijetnje i kažnjavanje trgovinskom politikom, što je za rezultat imalo rast indikatora ekonomske nesigurnosti do nivoa viših od onih iz vremena globalne finansijske krize 2008.
Da stvar bude još gora, Ministarstvo za efikasnost državne uprave Elona Maska napravilo je haos u federalnoj administraciji, kršeći osnovna zakonska načela i otpuštajući više od 100.000 državnih službenika. Možda bi se ukidanje pomoći za inostranstvo i moglo objasniti nekom hladnom ekonomskom logikom, ali ova administracija je istovremeno i neobjašnjivo ukinula i finansiranje u zemlji za fundamentalna istraživanja u mnogim oblastima, od medicinskih i bioloških nauka do obrazovanja.
Trebalo bi da je američkim poslovnim liderima već jasno da je Tramp očigledna i neposredna opasnost za sistem u kom su stekli bogatstvo. Koliko god da su štetne njegove prevrtljive trgovinske politike, ta opasnost blijedi u poređenju s pretnjom temeljnim institucijama koje su neophodne za uspešno funkcionisanje tržišne ekonomije: to su vladavina prava, podela vlasti, državna ulaganja u nauku i inovacije, javna infrastruktura i stabilni i prijateljski odnosi sa zemljama sličnih uvjerenja.
Veliki dio svog uspjeha Mask duguje upravo tim institucijama. Bez dobro tempiranog državnog zajma kompanija Tesla bi bankrotirala; SpaceX je primio na desetine milijardi dolara kroz državne ugovore. Ipak, Tramp je sve to odbacio zarad plana koji ne nudi nikakvu koherentnu strategiju, da ne govorimo o rešenjima za probleme u zemlji.
Trampova prijetnja američkoj akademskoj zajednici još je očiglednija. Znatno je smanjio podršku države za fundamentalna medicinska istraživanja, a pod maskom borbe protiv antisemitizma, samovoljno je uskratio sredstva nekim od vodećih univerziteta u zemlji. Kolumbija i Džons Hopkins su prve mete, ali i drugi univerziteti (uključujući i moj, Harvard) takođe su na udaru.
Kada su temeljne institucije demokratije napadnute, oni koji vode najveće kompanije i akademske organizacije imaju dužnost da se tim povodom izjasne. Ipak, ni poslovni lideri ni šefovi univerziteta to ne čine. Umjesto toga, izgleda da su izabrali ono što harvardski politikolozi Ryan D. Enos i Steven Levitsky nazivaju "tihim pristajanjem". Zaključili su da djelovanjem iza kulisa i neskretanjem pažnje na sebe mogu izbjeći najgore.
Ali, kao što ističu Enos i Levitsky, ta strategija ne funkcioniše. Autoritarni populisti poput pokojnog Huga Čaveza (Venecuela), Vladimira Putina (Rusija), Viktora Orbána (Mađarska), Narendre Modija (Indija) i Redžepa Tajipa Erdogana (Turska) uvijek ciljaju na univerzitete i gaze akademske slobode. Cenzura, bilo da je nametnuta od strane vlade ili prihvaćena kao autocenzura, cijena je koju na kraju plaćaju sve akademske institucije. Čak i ako su na početku prijateljski nastrojeni prema tržištu, autokrati na kraju potkopavaju same institucionalne temelje konkurentne tržišne ekonomije.
Kada se uporedi s drugim pomenutim autoritarnim figurama, Trampov napad na američke demokratske institucije oduzima dah brzinom, drskošću i otvorenošću s kojom se izvodi. Više se ne možemo da kažemo: "On samo priča i nikada neće ostvariti svoje prijetnje". Sve organizacije civilnog društva i javni lideri suočeni su sa ozbiljnošću situacije.
Autokrati jačaju kada su njihovi protivnici podijeljeni i ne usuđuju se da progovore. To je tragedija kolektivnog djelovanja: svi zajedno smo na gubitku ako nismo spremni da pojedinačno istupamo. Zato je na vodećim univerzitetima i u najvećim korporacijama – onima s najviše kredibiliteta i onima koje najviše mogu da izgube – odgovornost da nešto preduzmu.
Zamislite da su rukovodioci velikih američkih univerziteta i najbogatijih korporacija – zajedno s radničkim sindikatima, vjerskim grupama i drugim organizacijama civilnog društva – objavili saopštenje u kom jasno i glasno ukazuju na opasnosti potkopavanja vladavine prava, akademskih sloboda i naučnog istraživanja. Takav gest ne bi dotakao Trampa i njegove saveznike, ali bi ohrabrio ostale demokratske snage, podstakao ih i pomogao im da se mobilišu. Desetine miliona Amerikanaca pitaju se kada će najzad neko prikupiti dovoljno hrabrosti da progovori. Ako ništa drugo, oni koji to učine osiguraće sebi mjesto na ispravnoj strani istorije.
Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard)
