Piše: Vojislav Bulatović
Jedan od senatora svoj govor je uvijek završavao stavom: "Uostalom, ja mislim da Kartaginu treba razoriti!" I Kartagina je jednog sudnjeg dana zaista razorena! Samo istoričari bi mogli da nabroje koliko je od tog perioda ostvareno obećanih destrukcija, razaranja (razrušeno, pretvoreno u gomile ruševina). Neke od tih djela istorija pamti po pričama, epovima (npr. Troja), neke po sačuvanim ostacima razorne moći, neka su ovjekovječili umjetnici (kao Pikasova "Gernika"), neka su ovjekovečena na filmskom platnu... Dvadeseti i ovaj započeti dvadeset prvi vijek (treći milenijum) donijeli su nove mogućnosti da se velika razaranja koja se mahom ostvaruju iz vazduha i preko televizije i drugih medija direktno "serviraju" građanima širom planete kao potvrda i upozorenje moćnih ratnika kako su Kartagine danas sve češće i pravi "mačiji kašalj" u odnosu na nekadašnju Kartaginu. Ko to sve radi? Ko ima takvu moć? Gotovo na prste dvije ruke mogli bismo nabrojati te bezobzirne moćnike koji obnavljaju usud nesrećne Kartagine. Gotovo svi kontinenti (osim Sjeverne Amerike i Australije) imaju svoje "Kartagine". Razlika je u metodama i sredstvima rušenja kao i u mogućnosti pružanja otpora silnicima.
Na brdovitom Balkanu žive ratničko-stradalnička plemena slovenskog korijena. Njihov životni prostor i sve ono što je sa njim povezano u istorijskom kontinuitetu osvajali su razni okupatori, eksploatisali ih, kočili njihov razvoj i emancipaciju, riječju, kontrolisali slobodu i zajednice i pojedinca. S obzirom, na način patrijarhalnog života i pružanja nedovoljno jakog i organizovanog otpora plemena su opstajala uglavnom u ropskom položaju (izuzetak su periodi dvije Jugoslavije). Određeni periodi uzleta do državne organizacije (Srbija u doba Nemanjića, Bosna, Hrvatska, Crna Gora) izazivali su okupatore da čine veća zla i razaranja s motivacijom uništenja neprijatelja i zaposijedanja njegovog životnog prostora. Sa ove istorijske distance može se ocijeniti da je srpski narod, sa najjačim otporom neprijateljima i najvažnijom strateškom pozicijom na Balkanu bio na meti osvajača dugoročno kao balkanska "Kartagina". U prošlom vijeku germanski osvajači u dva maha neprikriveno su ispoljavali neviđenu destrukciju i namjeru da zauvijek eliminišu srpsku "Kartaginu". Da su Srbi živjeli na prostoru sličnom Kartagini sigurno bi i bili uništeni. Bombardovanje Srbije 1999. od strane bombarderske alijanse potvrđuje stav da Srbija čvrsto stoji na listi zemalja kojoj se prijetnja sankcionisanja do uništenja održava.
Zlokobne prijetnje kroz istoriju su odjekivale u svim ratovima gdje se željena kontrola osvajača nije mogla efikasno ostvarivati. U ovo naše vrijeme tih prijetnji smo se naslušali i ostvarena nagledali. Najsvježiji primjer Kartagine je Palestina. Elektronski mediji su se postarali da nam prikažu surovu sliku četiri jahača Apokalipse na jednom mjestu. Sve to u jednom malu vremenskom intervalu. U prvi mah smo bili šokirani prizorima ruševina kao od strašnog zemljotresa i mrtvim tijelima koje nema ko ni ukloniti, a potom, i nepreglednim bljeskom metalnih posuda visoko uzdignutih u rukama zatalasanog špalira izgladnjelih. Tako izgleda razjapljena čeljust jednog od jahača Apokalipse sa imenom: Glad! Da li su se normalna ljudska bića bar na trenutak naježila? Da li su se neki osvjedočeni humanisti i pacifisti u ovome događaju osjetili pozvanim da podignu i internacionalizuju svoj glas? Danima gledamo neshvatljive manifestacije ljudske adaptacije na užasavajuće situacije kao: pojedinci, ko zna koliko unesrećeni, s vrećom (brašna?) na ramenima pokazuju neke čudne znake zadovoljstva što su se nekako domogli tog spasonosnog prtljaga. Tu se vide i usamljena djeca koja nekuda lutaju između ruševina i leševa!
I dok 11.7. ove godine u BiH, u Potočarima, gdje je spomen-groblja ratnog zločina ozvaničenog odlukom Haškog suda kao genocid – gledamo regionalne i EU zvaničnike kako zvanično (!) saosjećaju sa ožalošćenim i šalju poruke svijetu da se ovakvi zločini nikada i nigdje ne smiju ponoviti, u istom tom danu, u Gazi, život je izgubilo više od 100 gladnih prilikom preuzimanja humanitarne pomoći. Samo se jednoj od "Majki Srebrenice" od tolikih zvaničnika ("mirotvoraca") otela iz usta opomena u vezi ogromnog zločina u Gazi. Svijet moćnih ćuti a Njemačka sa svojim istomišljenicima brine kako da srpski zločin koji se desio prije 30 godina zasjeni sve sadašnje zločine. Ovdje imamo u vidu njeno lobiranje u UN da se ustanovi na međunarodnom nivou dan sjećanja na Srebrenicu.
U ovom trenutku Evropu brine kako da ojača svoj vojni potencijal, svoju vojnu industriju i da se tako osigura od navodne velike opasnosti koju predstavlja Rusija.
Za naše prilike vrijedno je znati kako smo opstali kao narod, kao mali ogranak slovenskog stabla, kako smo svoje plemensko ustrojstvo održavali u stalnom rvanju i trpljenju sa jačima. Nije nam se dalo da porastemo i da se iskažemo u većim brojkama, jer su nas jači satirali i zatirali. Dok su veliki mir koristili da ojačaju i da u ratu nadjačaju, dotle smo mi na Balkanu mir koristili da kako tako odahnemo i ratne rane zaliječimo. Na nesreću, naši pokušaji da kao južni Sloveni imamo jednu državu, propali su!
(Autor je mr sociologije u penziji)
