Piše: Janus Varufakis
Donald Tramp je zaista riješen u namjeri da eliminiše trgovinski deficit SAD. Ali trgovinski deficit je još odlučniji u namjeri da ostane ogroman i vjerovatno će s lakoćom odbiti sve napade 47. predsjednika Sjedinjenih Država. Budući da je ugrađen u samo ustrojstvo Amerike poslije Breton Vudsa, deficit ostaje van domašaja svih sredstava – i ciljeva – dolazeće administracije.
Pođimo od sredstava. Tramp na raspolaganju ima dva moćna oružja za vođenje bitke za povoljniji trgovinski bilans: to su standardne carine i član 232 Zakona o proširenju trgovine iz 1962, po kom se američka administracija može pozvati na nacionalnu bezbjednost kao opravdanje za uvođenje mjera usmjerenih protiv protekcionističkih zemalja i blokova. (EU, na primjer, primjenjuje posebnu carinu u paušalnom iznosu od 10 odsto na uvoz svih automobila, kao i druga administrativna ograničenja, dok istovremeno održava ogroman suficit u trgovini automobilima između SAD i EU.)
Ali ni uvozne tarife ni odredbe člana 232 ne mogu s izvjesnošću smanjiti deficit. Da bismo pokazali zašto, pretpostavimo da Tramp – koji prijeti da će prvog dana na vlasti uvesti carine na robu iz Kanade, Kine i Meksika u iznosu od 25 odsto – zaista uvede obećane tarife i druge mjere za ograničavanje uvoza. Uvoz će se, naravno, smanjiti. Ali smanjiće se i američki izvoz. Pored novih carina i kvota, tome će doprinijeti i velike poreske olakšice koje je Trump obećao Elonu Masku i njegovoj veseloj družini oligarha visoke tehnologije.
Negativan uticaj uvoznih tarifa na američki izvoz posledica je posebnog statusa koji dolar ima u međunarodnoj trgovini – to je jedina valuta koju neamerikanci žele da imaju, čak i ako ne planiraju da kupuju od američkih kompanija. Ako Tramp podigne tarife na nivo za koji vjeruje da je neophodan da bi se smanjio uvoz kineskih i evropskih roba i povećali prihodi njegove administracije (što bi mu najzad omogućilo da smanji poreze u zemlji), vrijednost dolara na tržištima novca će sigurno značajno porasti. Porašće i mnogo više ako istovremeno smanji poreze.
Dakle, uprkos tome što će Trampove tarife donijeti tendenciju pada uvoza, jačanje dolara će istovremeno proizvesti suprotan efekat i doprinijeti rastu uvoza i ograničavanju izvoza iz SAD. Američki trgovinski deficit ostaće manje-više nepromijenjen.
To nas dovodi do ciljeva Trampove administracije. Argumenta radi, zamislimo malo vjerovatni scenario u kom njegove metode uspijevaju da eliminišu ili bar znatno smanje američki trgovinski deficit. U tom slučaju Tramp bi se suočio s ličnim i političkim Vaterloom. Glasači koji su mu donijeli pobjedu na poslednjim izborima pripadaju radničkoj klasi. Ljudi koje Tramp smatra "svojima" pripadaju krugovima finansijera i preduzetnika. Njegov zadatak je da ih usreći. I tu je problem: smanjenje američkog trgovinskog deficita uništilo bi njihovo bogatstvo.
Kratko podsjećanje na prošlost pokazuje zašto. Poslije Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države su održavale trgovinski suficit dolarizovanjem Evrope i Japana (omogućujući tako saveznicima da kupuju američke izvozne proizvode). Dolarizacija Evrope i Japana sprovedena je programima pomoći (kao što je Maršalov plan), kreditima i, što je najvažnije, fiksnim kursevima – u skladu sa sistemom ustanovljenim u Breton Vudsu – između dolara, evropskih valuta, jena i zlata.
Sistem je odlično funkcionisao dok su Sjedinjene Države ostvarivale trgovinski suficit. Sa svakim avionom, kućnim aparatom i IBM računarom koje su Evropa i Japan kupovali od SAD, dolari koje je Amerika slala u inostranstvo vraćali su se u domovinu – zatvarajući tako krug recikliranja američkog suficita i čineći ga održivim.
Međutim, 1971. godine američki trgovinski bilans je prešao u minus. Kao neto uvoznik, američka ekonomija je izvozila u Evropu i Japan sve više dolara. U isto vrijeme, veliki dio izdataka Pentagona za rat u Vijetnamu pretvorio se u rijeke dolara koje su preplavile jugoistočnu Aziju, Japan, čak i Evropu. Ukratko, u trezorima stranih centralnih banaka nagomilale su se ogromne količine dolara.
Sistem iz Breton Vudsa zasnivao se na obećanju Sjedinjenih Država da će svakome ko donese 35 dolara u zamjenu dati uncu zlata iz rezervi SAD. Zbog ogromnog rasta količine dolara u rukama neamerikanaca, postavilo se pitanje jesu li Sjedinjene Države još sposobne da održe to obećanje. Kao u samoispunjavajućem proročanstvu, 15. avgusta 1971. predsednik Ričard Nikson je poništio ovo obećanje i praktično digao u vazduh poslijeratni sistem fiksnih kurseva, što je naglo oborilo vrijednost dolara i uvećalo vrijednost njemačke i japanske valute.
Tako su se centralne banke u Evropi i Japanu našle pred problemom. Akumulirane dolare više nisu mogle da zamjene za američko zlato, a oklijevale su i sa zamjenom za njemačke marke ili jene, jer bi vrijednost njihovih valuta u tom slučaju dodatno porasla i ugrozila njemačke i japanske izvoznike. Zato su prikupljeni dolari korišćeni kao zamjena za zlatne rezerve i usmjeravani preko finansijskih posrednika na Vol strit za kupovinu američkog duga, nekretnina i dionica za koje su američke vlasti odobrile prodaju strancima.
I tako stižemo do neobičnog kvazi-paradoksa u temeljima današnje američke globalne hegemonije. Američki trgovinski deficit osigurava potražnju za neto izvozom evropskih i azijskih kapitalista u Ameriku. S druge strane, tako se održava priliv kapitala kojim se finansira američka vlada i uvećava bogatstvo američkih finansijera i preduzetnika – Trampovih prijatelja.
Ako Trampov pokušaj da eliminiše trgovinski deficit SAD uspije, cijene nekretnina u Majamiju i na njujorškoj Petoj aveniji će se strmoglaviti, troškovi servisiranja državnog duga vrtoglavo uvećati, a Dau džons će se naći u slobodnom padu. Možda Trampa treba podsjetiti da je najosvetoljubivije od svih božanstava ono koje ispunjava naše najdublje želje.
Project Syndicate, preveo Đorđe Tomić
peščanik.net
(Autor je ekonomista, bivši grčki ministar finansija)
