Piše: Blagota Mitrić
Drugi pravni fenomen je unutrašnji sukob zakona, koji se pojavljuje u jednoj suverenoj državi, koja je po svom uređenju federacija ili konfederacija, i kod koje se takođe relativno lako rješava taj unutrašnji sukob zakona pomoću unutrašnjih odlučujućih činjenica ili tačaka vezivanja.
Ali, potpuno je nepoznato i bez ikakvih pravnih rezona i postavki da u jednoj državi prostoj po svom uređenju postoji unutrašnji sukob zakona, kao što je slučaj u Crnoj Gori da za jedan istovjetan pravni odnos, kao što su uslovi za starosnu penziju sudija Ustavnog suda (US), imamo dva različita pravna rješenja, i to u dva potpuno odvojena zakona. Da se to desilo u najzabačenijoj mjesnoj zajednici crnogorskoj bilo bi "za jade", a ne u državnom parlamentu, koji je za jedan isti pravni odnos donio dva različita zakona.
Kao neko ko se bavio pravnom naukom iz građansko-pravnih odnosa za vrijeme magistarskih i doktorskih studija, a kasnije prenosio mladim naraštajima, ponajviše iz oblasti međunarodnog i unutrašnjeg prava, kao specifičnih pravnih instituta, naravno da nijesam riječ progovarao o unutrašnjem sukobu zakona u prostoj državi kao što je Crna Gora, zato što se te pravne situacije zovu jednostavno onako kakve su po svojoj prirodi, kao nemoguće pravne situacije.
Dakle, Zakon o radu ima jedno rješenje, Zakon o PIO ima sasvim drugo, različito rješenje, pa nije čudo što su se u praksi pojavila najmanje tri rješenja u vezi sa problemom i rokom sticanja starosne penzije za sudije Ustavnog suda, koji su isključivo rješavani političkom voljom parlamentarne većine, onako kako je njima odgovaralo, jer valjanog pravnog rješenja zaista nije bilo.
Navodimo da je Ustavom Crne Gore iz 1993. bilo propisano ustavnom normom kad sudija i predsjednik stiču starosnu penziju po sili Ustava, a koja je norma glasila: "Sudiji i predsjedniku Ustavnog suda prestaje mandat na koji su birani, između ostalog, i kada ispuni uslove za starosnu penziju od 65 godina života ili 40 godina penzijskog saža". Dakle, Ustav je prigrabio sebi to pravo zbog postojanja nemoguće pravne situacije. Međutim, po Ustavu CG iz 2007. godine ova ustavna norma je netragom nestala, samo je ostala norma o tome da Ustavni sud obavještava Skupštinu Crne Gore o ispunjenju uslova za starosnu penziju za sudije US.
I šta smo dobili? Dobili smo dva zakona sa dva potpuno različita rješenja, odnosno dobili smo nemoguću pravnu situaciju u kojoj nije bilo pravnog rješenja. Čudi. Zaista veoma čudi da US nije postupio po članu 154 važećeg Ustava, koji mu daje za pravo da obavijesti Skupštinu o ispunjenju uslova za starosnu penziju za pojedine sudije, pa smo došli do toga da pomoćni organi Skupštine odlučuju o stvarima koje su u nadležnosti Ustavnog suda.
"Razbijaću" ovih dana sopstvenu pravničku glavu o ovim problemima, a na osnovu ogromnog iskustva, analogno se nameću dva rješenja, pošto su u pitanju zakoni o radu i o PIO, po prirodi stvari i po njihovim nazivima, logično je da se Zakon o radu bavi radnim odnosima, a Zakon o PIO pitanjima penzije svi zaposlenih, bliže mi je rješenje po materiji koje reguliše Zakon o PIO. Postoji drugo rješenje danas koje se nalazi u ustavno-sudskoj praksi Ustavnog suda Crne Gore, a koje se naslanja u ovako nemogućim pravnim situacijama na međunarodnopravne standarde i principe, pozivajući se na član 9 Ustava koji daje primat međunarodnom pravu u odnosu na unutrašnje pravo, a u ovoj pravnoj situaciji mogao bi biti primijenjen standar koji glasi: "KO PRVI U VREMENU, JAČI U PRAVU" (misli se na ova dva citirana zakona, odnosno na onaj koji je "stariji").
Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana”
