Prošlo je tačno godinu dana otkako je preminuo episkop zahumsko-hercegovački i primorski Atanasije Jevtić.
Vladika Atanasije preminuo je prošle godine posle teške borbe sa virusom korona u trebinjskoj bolnici.
Bio je jedan od najznačajnijih teologa i autor velikog broja radova i knjiga, kao i prevoda najvažnijih djela pravoslavne misli.
Vladika Atanasije je rođen kao Zoran Jevtić 8. januara 1938. godine u selu Brdarica kod Šapca. Završio je bogosloviju u Beogradu (u generaciji sa episkopima Amfilohijem i Lavrentijem). Upisao je Bogoslovski fakultet 1958, a zamonašen je 3. decembra 1960. godine.
Diplomirao je na Bogoslovskom fakultetu juna meseca 1963, a sledeće 1964. godine odlazi na Teološku akademiju na Halki (Turska), a potom na Teološki fakultet u Atinu. Tu je odbranio doktorsku tezu iz dogmatike na temu „Eklesiologija apostola Pavla po Svetom Jovanu Zlatoustom“.
U jesen 1968. godine odlazi u Pariz, gdje najprije nastavlja bogoslovske studije na Institutu Svetog Sergija i dalje usavršava znanje francuskog jezika. Posle provedene jedne godine izabran je za profesora na Institutu. Naredne tri godine je predavao Uvod u bogoslovlje i Patrologiju sa Asketikom, a poslednju godinu predavao je i Istoriju crkve vizantijskog perioda.
Vratio se iz Pariza 1972. godine i od tada je na Bogoslovskom fakultetu SPC u Beogradu niz godina predavao Istoriju hrišćanske crkve, neko vrijeme Istoriju srpske crkve, a 1987. izabran je za redovnog profesora Patrologije. Biran je za dekana Bogoslovskog fakulteta u periodu 1980—1981. i 1990—1991. godine.
Tokom rada na fakultetu, objavio je oko stotinu naučnih radova. Otvoreno istupa, zahvaljujući odličnom poznavanju filozofske i teološke misli i svojom svestranošću, ostvarujući dijalog sa tadašnjim zastupnicima marksizma i materijalizma.
Od 1991. bio je episkop banatski, a već sledeće godine je određen za episkopa zahumsko-hercegovačkog. Izabran je za prvog rektora novootvorene Duhovne akademije Svetog Vasilija Ostroškog u Srbinju, 1994. godine.
Usled teške povrede, povukao se sa arhipastirskih dužnosti uz saglasnost Svetog arhijerejskog sabora. Privremeno je vršio dužnost administratora Eparhije raško-prizrenske, nakon razrešenja episkopa raško-prizrenskog Artemija.
U nastavku pročitajte kako je mitropolit Nikolaj opisivao Vladiku Atanasija:
Isflekan, ali ne prljav. Rasa probušena, pocijepana, zakrpljena, istrošena, kratka, nakrivo odjevena. Raskopčan oko vrata. Skufija stara, znojava, iznošena, nabačena na glavu kakobilo, nikada kako treba. Čarape kratke, savijene na dole, vide se noge, sasvim crvene, otečene.
Cipele u jadnom stanju; uvijek odlijepljene, upropašćene. Sve staro, u ritama, za bacanje. Možda sve to ovdje zadobija vrijednost i služi svom cilju skrivanja riznice.
Figura posebna, nakriva. Slika loše urađena.
Lice oštrih crta. Neuobičajeno. Divlje. Tamnoputo. Puno bora. Oči pronicljive, oštre.
Tijelo debelo, neskladno, teško pokretljivo. Forma obimna, nezgrapna. Zapušteno.
Hod težak, nesimetričan.
Glas kao gavran. Oštar, tvrd, nagao, bezbojan. Kada pjeva postaje još gori, ruši se svaki osjećaj muzikalnosti. Potpuno odsustvo muzikalnosti.
Riječ izobilna, ali bez strukture, skače sa teme na temu.
Način neorganizovan, ovlašan, često bez diskrecije, nepredvidiv.
Liturg koji pravi nered. Sve pomjera sa svog mjesta. Samo Sveti Putir ostaje na svom mjestu, zbrinut i nepokolebiv. Poredak uzmiče pred zbrkom, a tipik pred bučnim tumačenjima, navike se izobličavaju. Kao što on sam voli da kaže: „mirujem… nemiran“.
Pored njega, ako si važan, bivaš primoran da ćutiš, da zaboraviš na svoj značaj ili se iznutra buniš. Ako progovoriš, trošiš svoje dostojanstvo. Ako si djetence, prvo se uplašiš, a zatim poludiš od oduševljenja. Ako si njegov, trpiš i zbunjuješ se. Ako si u času bogosluženja i požuriš da učiniš ono što znaš, čuješ ono što nikada nisi ni pomislio. Ako si organizovan, sasvim gubiš ritam. Ako si kako treba, ne znaš gdje da se sakriješ.
Tip nesistematičan, nesimetričan, haotičan. Za vid i za sluh gotovo odbojan.
Ako sudiš i razmišljaš, bivaš sablažnjen. Ako ostaneš pri tome što vidiš i ne razmišljaš, odbacuješ ga sa manijom.
Rečeno je statua, slika, izgled čovjeka. Sigurno malo preteran u negativnom naglasku. Nadam se da ću u nastavku uspostaviti ravnotežu.
Zagonetka
Glas njegov neprijatan, ritam nepostojeći, rima teška; ali riječ njegova magična, nečuvena, autentična, istinita po sadržaju.
Izgled njegov, neprivlačan; ali pogled magnetičan, pronicljiv.
Pojava čudna, ali njegov dodir egzistencijalno milovanje. Iz daleka – divlja zvijer; iz bliza djetence… 76 godina. Veliko dijete!
Kada ga gledaš, pokazuje se neljubaznim, te žuriš da ga osudiš; kada ga upoznaš, pred sobom vidiš jednog rijetkog gospodara. Osim riječi, on uvijek ima i nečeg materijalnog da pruži. On nikada ne zaboravlja dobročinstvo i iskreno uzvraća zahvalnost, uvijek izvorno, iskusno ali bez pretvaranja. Uvijek ga prestiže.
Kada ga slušaš spontano, on je težak, rasparčan, neusaglašen; ako ga pratiš žedno, on je rijeka mudrosti, izvor istine, doživljaj duhovne različitosti, slutnja jedinstvene vrijednosti.
Kao cvijet pun trnja, koje štite svoju riznicu. Divlji cvijet koji ipak rađa život i miomiriše. Sasvim je stran cveću iz cvjećara za trgovinu. Na njemu ničega nameštenog. Ničega izvještačenog. Sasvim bez tehnike. Nedodirnut istorijskim tokom, društvenim shvatanjem, lažju kompromisa, ali veoma prisutan u zbivanjima.
On je i episkop. Nikakva veza sa uobičajenom slikom episkopa. Ni stil, ni način, ni riječ, ni izraz lica ne ukazuju na uobičajeno. Njegova arhijerejska mitra, panagija, dikirije i trikirije, odežde, sve je čudno. Ali sve slobodno od eksploatacije tržišta, od navika mnogih, od preovladavajućih mentaliteta. Sve slijedi ritam praktične logike, slijedi ritam njegove slobode. Nemoguće ga je klonirati, oponašati.
On ništa ne krije. Nema nikakvog pokušaja da uljepša stvari da zaokruži riječ, šta više, on spontano pogoršava sliku o sebi. Pomaže ti da mu naneseš nepravdu. Možda čak nije ni svjestan toga. Nepretenciozan. Suprotan licemjerju. Zaista istinit.
Ko je on? Šta hoće svim tim? Šta predstavlja? Da li jeste ili se pokazuje? Da li je neblagorodnost to što ima, ili u sebi skriva riznicu gospodstva? Da li je svojeglav, čudan ili skriveni velikan?
Ličnost
Um blistav i prosvećen. U svemu gibak i lako pokretan. Znanja nedokučiva. Pamćenje beskrajno. Misao brza. Hitrina i živost. Sud i sinteza jedinstveni. Poima duboko. Još divnije od znanja i doživljaja njegova kreativno poniranje u tajnu istine i života.
Širina shvatanja. U njemu mjesta ima za sve; u umu, ali mnogo više u srcu. On je vaseljenski i svesvetski i nadsvjetski čovjek. Prisustvo puno sigurnosti i sile. Savjestan i hrabar. Neustrašiv. Smjelost i inicijativa. Mladost i svježina. Kreativan i razoran. Pun života.
Predanjski i novator. Šaljiv i dubok. Pun istine.
Duboko njegovo srodstvo sa veoma dubokom prošlošću, predanjem; jaka njegova veza sa onim što je dalje od eshatona. Borac sa vremenom i njegov pobjednik. Jedinstven. Neponovljiv. Pun slobode.
Poznavanje istorije zadivljujuće, svetootački osjećaj ubjedljiv, bogoslovska ravnoteža neuobičajena, rijetko poznavanje filosofije, poznavalac detalja istine, i njenih tajni.
Uopšte nije važno gdje se rodio; šta i gdje je studirao, gdje je putovao, koliko knjiga je napisao. Nije nalik ni na koga, srećom. Ne liči ni na dobre ni na velike. On ima svoju dobrotu i svoju veličinu. On je pravi veliki čovjek.
On uvijek govori o tajni božanskog Ovaploćenja. Hristos – savršeni Bog i savršeni čovjek, Bogočovjek. Na toj osnovi veoma božanstven i veoma čovječan, i više od toga: oba zajedno; i veoma smiren.
Srce koje se preliva dobrotom, spremno za najveću žrtvu. Društvo njegovo su napaćeni, zaboravljeni, nagi, onepravdovani. Učen kao rijetko ko, društven kao niko. Prijatelji njegovi – djeca. Dijete je i on sam. Mudrost starca, jednostavnost djeteta. Ostariće i ostaće dijete. Prima Carstvo Božije kao jedan od te djece. On postaje svima sve i čini sve „najmanjoj braći Gospodnjoj“.
Naizgled divalj, a u srcu svetost. Bez blagodati u slici, pun blagodati u ličnosti. Pun ljubavi i apsolutno slobodan.
Коментари (0)
Оставите свој коментар