Grupa građana Cetinja podnijela je parlamentu prestonice Crne Gore zahtjev za "vraćanje" Cetinjskog manastira kanonski nepriznatoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi Miraša Dedeića i davanje na upravu ove svetinje "sveštenstvu te vjerske organizacije".

Potpisnici peticije traže od cetinjskog parlamenta da na osnovu građanske inicijative donesu odluku i hram i objekte ustupe CPC.

- Time će biti uspostavljen mir i čitav vijek gažena istorijska pravda - navodi se u obrazloženju inicijative.

U ovom potezu inicijatora mnogi vide samo još jednu provokaciju "montenegrinskog" Cetinja i nastavak kampanje protiv Srpske crkve, a u korist fiktivne CPC.

Nekadašnji gradonačelnik Cetinja, publicista Jovan Markuš, dokazuje da je ovaj zahtjev - potpuno neutemeljen. Jer vlasnik Cetinjskog manastira od njegovog osnivanja 1484. godine je njegova uprava, odnosno Mitropolija crnogorsko-primorska. On se poziva i na dokument iz 1961. godine u kome su i komunističke vlasti priznale i potvrdile svojinu nad crnogorskom svetinjom.

- To je dokument državne institucije - Zavoda za zaštitu spomenika kulture NR Crne Gore i potpisao ga je tadašnji direktor Zavoda Cetinjanin Veljko Đurić. Svi koji su tvrdili drugačije, obmanjivali su i lagali građane - kaže Markuš. - Nijedna pravoslavna i rimokatolička crkva, kao ni dzamija nisu bile državna imovina u nezavisnoj državi Kraljevini Crnoj Gori do 1918. godine.

Osnivačka povelja Cetinjskog manastira izdata od strane Ivana Crnojevića 1485, koju je potvrdio i crnogorski vladar, knez i gospodar Nikola Petrović svojim ukazom 1895. godine i bila je poštovana u novostvorenoj državi. O tome, kaže Markuš, govore tapije iz 1930.

Pored tapija i posjedovnih listova, i mnogobrojni ugovori između institucija države, s jedne strane, i uprave Cetinjskog manastira, sa druge, o zakupu dijela manastirskog zemljišta, takođe, svjedoče o statusu ove bogomolje.

Knjaz Nikola je 1868. za Narodnu skupštinu sastavio spisak svih svojih, državnih i crkvenih dobara. Kako podsjeća Jovan Markuš, tada je odlučeno šta će pripadati Nikoli kao vladaru, što ostaje kao njegovo lično imanje, šta pripada manastiru i, na kraju, šta je vlasništvo države. Tada je i precizno definisana svojina manastira na Cetinju.