Osvojio je dva Oskara – i bio nominovan za još tri – igrajući agresivne likove, ali se jednako dobro snalazio i u komedijama, piše BBC.

Proslavio se krajem 1960-ih u filmu Bonnie and Clyde, a od tada je rijetko bio bez posla – pojavljujući se u ostvarenjima kao što su The French Connection, Mississippi Burning i Superman.

Džin Hekman karijeru započeo kao sporedni glumac u holivudskim produkcijama šezdesetih godina prošlog vijeka, sve dok nije dobio glavnu ulogu u kultnom kriminalističkom filmu Boni i Klajd 1967.godine, što mu je donijelo nominaciju za Oskara i pretvorilo u zvezdu.

Na početku karijere Džin Hekman je igrao nekoliko predstava van Brodveja, da bi 1964. godine dobio ponudu da igra i na Brodveju.

Posle pozorišnih predstava, počinje da igra i na filmu. Njegov prvi film je bio Lilit u kome je igrao sa Vorenom Bejtijem. Posle toga igra Baka Baroua u filmu "Boni i Klajd", i za tu ulogu dobija Oskara kao najbolji sporedni glumac. 

Tri godine kasnije je nominovan za istu nagradu u filmu "I Never Sang for My Father", gde je sarađivao sa Melvinom Daglasom i Estel Parsons. 

Sledeće godine igra Popaja Dojla u filmu "Francuska veza", za koga je nagrađen Oskarom kao najbolji glavni glumac. 

Posle toga je igrao u filmovima kao što su "Supermen", "Supermen 2", "Misisipi u plamenu", "Uski prolaz", "Neoprošteno", "Firma", "Brzi i mrtvi" i mnogim drugim.

Povukao se iz glume 2004. godine, po savjetu svog kardiologa, i rijetko davao intervjue nakon toga, opredijelivši se za miran život u Novom Meksiku sa svojom drugom suprugom, Betsi.

Težak početak života

Eugen Alen Hekman rođen je 1930. godine u San Bernardinu, u Kaliforniji, i imao je nestabilno djetinjstvo.

Njegovi roditelji su se razveli, a on je živio kod raznih rođaka dok se nije trajno nastanio kod bake po majci u Danvilu, u državi Ilinois.

Otac ga je napustio dok je još bio tinejdžer, a njegova majka je 1962. godine stradala u požaru koji je izazvala cigaretom dok je bila u alkoholisanom stanju.

Hekman je lagao o svojim godinama kako bi se prijavio u marince sa samo 16 godina i služio je skoro pet godina.

Bio je stacioniran u Kini, gdje je radio kao radio-operater, što mu je kasnije omogućilo posao disk džokeja.

- Imam problema s autoritetom - rekao je jednom prilikom govoreći o svojoj kratkoj vojnoj karijeri, „nisam bio dobar marinac.“

Uspon u svijetu glume

Kada se 1960-ih upisao na Pasadena Playhouse u Kaliforniji, on i njegov kolega, Dastin Hofman, izglasani su za „najmanje vjerovatne da će uspjeti“.

Nepokolebani ovom prognozom, obojica su se preselila u Njujork, gdje su dijelili stan s još jednim budućim velikim glumcem, Robertom Duvalom.

Glumac Džin Hekman i njegova supruga pronađeni mrtvi

Hekman je započeo karijeru igrajući manje pozorišne uloge, dok je prihvatao razne poslove da bi preživio.

Često je prepričavao anegdotu o susretu sa bivšim narednikom dok je radio kao portir ispred jednog hotela u Njujorku. Narednik ga je prepoznao i rekao mu da je znao da nikada neće ništa postići u životu.

Takođe je radio i kao noćni čistač u Chrysler Building-u, što je kasnije opisao kao najgori posao koji je ikada imao.

Nakon manjih uloga u televizijskim serijama, njegov filmski debi dogodio se u filmu Lilith, u kojem je igrao zajedno s Vorenom Bitijem.

Impresioniran njegovom glumom, Bitij ga je kasnije angažovao da igra njegovog brata, Baka Baroua, u kultnom filmu Bonnie and Clyde (1967).

Za ovu ulogu Hakman je bio nominovan za Oskara za najboljeg sporednog glumca, a nominaciju je dobio ponovo 1970. godine za film I Never Sang for My Father.

Zvijezda Holivuda

Ali, prava prekretnica u njegovoj karijeri došla je s filmom The French Connection.

Tumačio je ulogu nekonvencionalnog policajca Džimija „Popeye“ Dojla, koji juri dilera droge iz Francuske, a najpoznatija scena u filmu je čuvena jurnjava po njujorškom metrou.

Ova uloga donijela mu je Oskara za najboljeg glumca, a lik je ponovio i u nastavku The French Connection II iz 1975.

Nakon toga, Hekman više nikada nije morao da se osvrće unazad.

Bio je podjednako ubjedljiv u kritički hvaljenim filmovima poput The Conversation i Night Moves, kao i u popularnim hitovima poput The Poseidon Adventure.

Iako je poznat kao „tvrdi momak“ na ekranu, briljirao je i u komediji, poput uloge slijepog pustinjaka u Young Frankenstein.

Široj publici ostao je upamćen kao ozloglašeni superzlikovac Leks Lutor u filmu Superman i njegovom nastavku.

Hekman je odbio da glumi u trećem dijelu jer je bio nezadovoljan tretmanom reditelja Ričarda Donera, ali se ipak pojavio u Superman IV: The Quest for Peace.

Brakovi i porodica

Hekman je bio oženjen dva puta. Imao je troje djece iz prvog braka.

Godine 1956, Hekman se oženio sa Faie Maltese sa kojom je imao jednog sina i dvije ćerke: Kristofera Alena, Elizabet Džin i Lesli En Hekman. Često je bio na lokaciji i snimao filmove dok su djeca odrastala. Par se razveo 1986. godine, nakon tri decenije braka.

Godine 1991. Hekman se oženio klasičnom pijanistkom Betsi Arakavom. Oni su dijelili kuću u Santa Feu u Novom Meksiku.

Kasnije godine i povlačenje iz glume

Osamdesete godine bile su još jedna uspješna dekada za Hekmana, naročito zbog njegove uloge u Mississippi Burning, za koju je ponovo bio nominovan za Oskara za najboljeg glumca.

U ovom moćnom ostvarenju, igrao je FBI agenta koji istražuje rasistička ubistva boraca za građanska prava u 1960-im.

Reditelj Alan Parker opisao ga je kao „vrlo intuitivnog i instinktivnog glumca“.

Treći Oskar, ovog puta za najboljeg sporednog glumca, osvojio je 1991. godine za vestern Klinta Istvuda Unforgiven, gdje je tumačio sadističkog šerifa Bila Dagetija.

Godinu dana ranije, Hekman je imao operaciju bajpasa nakon srčanog udara.

Igrao je i u hitu Enemy of the State (1998), gde je glumio stručnjaka za kompjutere Edvarda „Brila“ Lajla, pored Vila Smita, u filmu koji istražuje opasnosti vladinog nadzora.

Njegov ozbiljan i intenzivan glumački stil učinio ga je savršenim za uloge inteligentnih, ali nemilosrdnih likova u filmskim adaptacijama romana Džona Grišama, poput The Firm i Runaway Jury, gdje je prvi put dijelio ekran sa Dastinom Hofmanom.

U 2001. godini ponovo je oduševio kritičare u neobičnoj komediji The Royal Tenenbaums.

Međutim, odlučio je da se povuče iz svijeta filma nakon što je snimio političku satiru Welcome to Mooseport (2004).

Objašnjavajući svoju odluku, rekao je da nije želio da karijeru završi lošim projektom.

- Filmska industrija za mene je vrlo stresna. Kompromisi koje morate da pravite su deo posla, ali došao sam do tačke kada više nisam želio to da radim - rekao je.

Deset godina kasnije, kratko je prekinuo penziju zbog dva dokumentarca o istoriji američkog Marinskog korpusa, ali se inače pridržavao svoje odluke.

Džin Hekman je bio glumac izuzetne harizme i talenta, sposoban da se podjednako dobro snađe u akcionim, dramatičnim i komičnim ulogama. Njegova karijera ostavila je neizbrisiv trag u istoriji Holivuda.