Priča o „Bela ćao“: Kako je pjesma radnica s italijanskih rižinih polja postala svjetski simbol slobode i otpora

Pjesma „Bela ćao“ često se doživljava kao himna ljevičarskih krugova, koju pjevaju komunisti i anarhisti, ali zahvaljujući tekstu koji nigdje eksplicitno ne spominje političke programe, proširila se svijetom kao univerzalni poziv na borbu protiv osvajača i autoritarnih režima.

Njena priča vuče korijene s kraja 19. vijeka na rižinim poljima sjeverne Italije, gdje su je pjevale radnice poznate kao mondine – žene koje su čistile korov. One su cijeli dan provodile saginute u vodi do koljena, za bijednu plaću, pa su pjesmom izražavale bijes i zahtijevale bolje uslove rada. Prosvjedi između 1906. i 1909. godine donijeli su određene promjene, a njihova verzija pjesme bila je usmjerena protiv nadzornika, s vizijom slobodnog rada.

Italijanski antropolog Alberto Cirese povezuje pjesmu s narativom pjesme „Fjor di tombu", etnomuzikolog Roberto Lejdi ističe uticaj ritma iz „Bevanda sonifera", dok Fausto Đovanardi navodi sličnosti s tradicionalnom jevrejskom pjesmom koilen u izvođenju Miške Ziganoffa. Partizani su kasnije spojili više izvora u svoju verziju, naglašavajući slobodu i žrtvu za domovinu.

Pjesma kao oružje otpora

Pjesme u pokretu otpora nisu bile samo simbol – služile su za širenje ideja, disciplinovanje boraca i podizanje morala. Istoričar Cesare Bermani bilježi da su je partizani pjevali 1944. godine u Modeni i Ređo Emiliji, kao i među anarhistima u Rijetiju. Svjetsku pažnju privukla je 1947. godine na Svjetskom festivalu omladine i studenata, koji je kasnije postao platforma sovjetske propagande.

Ipak, neutralan tekst – u kojem je neprijatelj samo „osvajač" – omogućio je da je prihvate najrazličitiji pokreti. Jednostavan refren razumljiv je svima, pa se lako ukorijenio u prosvjedima i popularnoj kulturi.

Globalni odjek i obrade

Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina pjesmu su snimili Iv Montan i drugi izvođači, a kasnije i Goran Bregović, Tom Vejts, Mark Ribot i Manu Čao. Korištena je u filmovima poput „Most" Hajrudina Krvavca i „Dvojica papa" Fernanda Meireleša.

Danas se pojavljuje na brojnim prosvjedima: 2012. godine protiv globalnog zagrijavanja, 2013. u Turskoj protiv uništavanja parka Gezi na trgu Taksim, kada je policijsko nasilje izazvalo masovne pobune u Istanbulu, Izmiru i Ankari protiv Erdogana i stranke AKP. Pjevaju je i navijači klubova poput Livorna, Kosenze Kalća, AEK-a, Panatinaikosa i Sirija.

Nedavno je ponovo oživjela zahvaljujući seriji „La kasa de papel" („Novac ili život"), gdje simbolizuje otpor, pa je 2018. godine završila i na tehno-festivalima u remiksima Hardvela i Madiksa. Čak je i na riječkom otvaranju Evropske prijestonice kulture dobila lokalnu verziju.

„Bela ćao" ostaje vječni simbol borbe protiv potlačenosti, daleko izvan političkih i državnih granica.

„Bela ćao" i Jugoslavija

Iako je nastala u Italiji, pjesma „Bela ćao" duboko je ukorijenjena i u jugoslovenskom kulturnom prostoru. Nakon Drugog svjetskog rata, njen partizanski karakter prirodno je prihvaćen u zemlji koja je sopstveni identitet gradila na antifašističkoj borbi i iskustvu Narodnooslobodilačkog rata. U Jugoslaviji je pjesma doživljavana manje kao strana revolucionarna kompozicija, a više kao dio zajedničkog evropskog antifašističkog nasljeđa.

Posebnu vidljivost dobila je kroz jugoslovensku kinematografiju, naročito u partizanskim filmovima šezdesetih i sedamdesetih godina. Najpoznatiji primjer je film „Most" (1969) Hajrudina Krvavca, u kojem „Bela ćao" funkcioniše kao emotivni i ideološki marker otpora, povezujući jugoslovensko partizansko iskustvo sa širim međunarodnim antifašističkim pokretom. Korišćenje italijanske partizanske pjesme u domaćem filmu dodatno je naglašavalo ideju internacionalne solidarnosti u borbi protiv fašizma.

U jugoslovenskom kontekstu, „Bela ćao" nije bila shvaćena kao strogo ideološka pjesma vezana za jednu političku struju, već kao simbol narodnog otpora, žrtve i slobode, vrijednosti koje su bile temelj zvaničnog narativa socijalističke Jugoslavije. Pjevala se na omladinskim radnim akcijama, kulturnim manifestacijama i neformalnim okupljanjima, često rame uz rame s domaćim partizanskim pjesmama.

Zahvaljujući filmu, muzici i obrazovnom sistemu, pjesma je u Jugoslaviji stekla status prepoznatljivog antifašističkog motiva, ostavši prisutna i nakon raspada zemlje – kako u sjećanju na zajedničku prošlost, tako i u savremenim reinterpretacijama kroz muziku i popularnu kulturu.