U ponedeljak, 17. juna u Velikoj sali Kulturno-informativnog centra „Budo Tomović“, u 20 sati, biće priređeno veče posvećeno Stanislavu Nikičeviću, muzičaru i scenografu. Sviraće njegov bend Mikrokozma i prijatelji benda – Rudolf, Parampaščad, Grimm i Ekipa za to, a specijalni gost za bubnjevima biće Stanislavov brat iz Niša, Desimir Stojimirović.
U pauzama između nastupa bendova, o radu i drugovanju sa Stanetom, o nemogućim stvarima koje su zajedno odsvirali, napravili, pobijedili – govoriće njegove kolege iz svijeta umjetnosti - režiserka Marija Perović, režiser Nikola Vukčević, producent Ivan Đurović i kompozitorka, klaviristkinja i profesorica muzike Vjera Nikolić.
Tom prilikom, njegova Mikrokozma podijeliće prisutnima novi album, prikladno i u Stanetovu čast nazvan - „Zgolo dupe vađenje ekseri“. Pet originalnih pjesama („Sojer Tom“, „E, moj pobro“, „Švaler u propadanju“, „Kraj tvoje peći“, „Dobar dan“) i jedna obrada („Danki“), čije su objavljivanje podržali PAM i Sekretarijat za kulturu Glavnog grada Podgorica, napravljeno je od snimaka prije Stanislavove smrti. Nikola i Enes iskoristili su cijele trake bubnjeva, snimljene u raznim uslovima i na različtim mjestima, i nasnimili svoje instrumente i vokale koristeći bubanj kao vodilju.
Ulaz na koncertno veče je slobodan, a karte su numerisane i dostupne za preuzimanje na biletarnici KIC-a.
Stanislav Nikičević bio je industrijski dizajner, scenograf, bubnjar, teški i predani radnik na kojeg ste se mogli osloniti i vjerovati mu da će pobijediti nemoguće i od ničega napraviti sve. Nije džaba govorio, a mi uz smijeh ponavljali, da može napraviti i „čoveka od pleha“. Obožavao je svoj posao, čak i u ne tako rijetkim situacijama kad je zadatak djelovao nesavladivo. Kad dođe dio „zgolo dupe vađenje ekseri“! Ipak, pored sve ljubavi prema životnoj profesiji, ništa Stanislava nije činilo srećnim i potpuno svojim – kao muzika.
Imao je samo 12 godina kada je dobio svoj prvi komplet bubnjeva, a već dva dana kasnije zasvirao je sa grupom Kratak spoj u rodnom Nišu. Do preseljenja u Podgoricu 1995. prašio je sa prokupačkim Dvadesetim vekom i beogradskim sastavima Čarlijevi anđeli, Duca i alasi i Fleš; obilježio jednu eru crnogorskog roka svirajući sa danilovgradskom Ekipom za to i, na koncu, pronašao svoje konačno muzičko utočište sa Tatom (Nikola Tomić) i Endžom (Enes Zejnilović) u rok triju Mikrokozma.
Svi muzičari sa kojima je Stanislav Nikičević svirao ili koji su ga samo slušali mogu posvjedočiti da on nije samo svirao muziku, već je Stane bio muzika. Ništa mu nije bilo draže od toga da ga pogodi, da ga ranipjesma – i, za druge, on i jeste bio baš jedna takva pjesma, i u životu i u muzici.Podrška, inspiracija, ringišpil emocija, sila prirode koja se pojavljuje i rješava stvar kad sve djeluje besmisleno.
Malo je smislenog u Stanetovom odlasku u oktobru prošle godine ali, ako nas je išta naučio, to je da na besmišlje uvijek treba odgovoriti muzikom. Stoga, ne vidimo bolji način da mu pošaljemo ljubav i zahvalimo se za sve što nam je dao, osim da mu zasviramo. Da bude jedno „Icepi gi svi!“, do nebesa - poručuju organizatori.
