Na drugoj strani, juče je desetak mještana, od kojih neki imaju kuće i imanja, a drugi samo imanja u Dobrinji, došlo u Komunalno preduzeć "Lim" i direktoru Muradifu Grboviću saopštili da se oni ne slažu sa protivljenjem svojih komšija. Admir Zeković kaže da su se spontano okupili kako bi dali doprinos da se konačno riješi problem ogromnog broja pasa lutalica na području opštine.
– Graničimo se sa budućim prihvatilištem ali ne vidimo nikakvu smetnju da ono bude konačno u punoj funkciji. Svi smo svakodnevno svjedoci prisustva velikog broja pasa lutalica koji često napadaju građane, a najvišem riziku od ujeda izložena su djeca. Baš danas kada sam pratio djecu u školu u Nedakuse, jedva sam prošao od čopora napuštenih pasa, pa samo zamilite šta može da se desi kada bi krenuli na djecu -kaže Zeković i ističe da azil nikome ne može da smeta.
– Naše porodice su stotinama godina ovdje, imanja su nam na samoj granici sa azilom, svi se bavimo poljoprivredoma i vidim zašto bi nam azil smetao- kazao je Admir Zeković.
Slično misli i Ramo Zeković, čije je imanje, kako kaže, na samo desetak metara od budućeg prihvatilišta.
– Samo me put dijeli od azila i ne vidim ništa sporno u njegovom puštanju u rad. Inače, živim u Nedakusima, a pored azila trenutno je moć voćnjak. Nema drugih kuća u blizini, nijesu ugrožene vode. Tu sam odrastao do punoljetstva i svaku stopu znam- kazao je Ramo Zeković, dodajući da nije istina i da bi azil smetao susjednim selima na teritoriji Republike Srbije, Alomerskim Barama i Gostunu.
– Od livada koje se graniče sa Crnom Gorom azil je daleko više od kilometar. U selu Alomerske Bare katanci su na kućama i trenutno tu niko više ne živi- ističe Ramo.
Rasim Zeković kaže da je njegovo imanje nekih stotinak metara od azila i da mu ne smeta.
– Nije nam smetalo ni kada je tu bila farma krava, a i psi su domaće životinje.Trebali bi konačno da budemo složni jer i ovo je samo privremeno rešenje. Azil je inače na sporednom putu koji se rijetko koristi - istako je Rasim Zeković.
