Jakup Krasnići i poslednji od haške četvorke sa Kosova negirao je odgovornost za zločine koje mu tužilaštvo stavlja na teret, nazivajući optužbe klevetom. Kako je rekao, optužnica ga je povrijedila više nego tortura koju je lično trpio.

- Živio sam dostojanstveno, želim da umrem dostojanstveno. Nikada nisam počinio krivično djelo, ni za vrijeme rata ni posle njega, nikada nisam učestovao u zločinačkim radnjama bilo čineći ili nečineći, postupao sam slobodno i radio na nacionalnom ujedinjenju, što je bio moj cilj cijelog života, zato sam bio ponosan na svoju političku aktivnost, rekao je Krasnići.

On je dugo govorio o sebi navodeći da se od 1973. borio za otcepljenje Kosova od Jugoslavije i pripajanje Albaniji, kao i da je zbog toga dva puta osuđen na duge kazne zatvora, kao i da je tada premlaćivan u zatvoru.

Krasnići je iznosio i svoje viđenje istorijskih događaja, navodeći da je “Srbija anektirala Kosovo 1945. godine”, tvrdio je da je nad Albancima “dugo planiran genocid” i svoje učešće u ratu objašnjavao zločinima Srba nad Albancima devedesetih godina.

- Nasilje je nešto loše i nečovječno, oni koji govore istinu reći će da ja, Jakup, nisam učestovao ni u jednom ubistvu, zatočenju ili pritisku - kazao je.

Njegov branilac Alagendra Venkatešvari dodala je da „nema dokaza niti ijednog svjedoka koji bi mogao da potvrdi da je Krasnići odgovoran za zločine“,  jer se, kako je rekla, u tom periodu skrivao i “nije mogao ni činiti zločine, niti znati da su se oni dogodili”.

Ona je navela da je njen klijent ustvari radio na “razvoju slobodne i bezbedne zemlje za kosovske Albance, nezavisno od srpske drzave”.

- Zbog toga vjerujem da će biti oslobođen svih optužbi - dodala je ona.

Prethodno su preostali optuženi i njihovi branioci, među kojima i Hašim Tači, negirali da je OVK činila zločine, ali i tvrdili da komandni štab nije imao kontrolu nad kompletnom organizacijom, već lokalni štabovi, što je jedna od ključnih teza odbrane.

Tužilaštvo, međutim, tvrdi da su sva četvorica odgovorni za maltretiranje najmanje 407 i smrt najmanje 102 osobe, koje su zatvarane u nehumanim uslovima i da su sva četvorica optuženih direktno odgovorni – jer su znali za zločine, a nisu ih spriječili niti su kaznili počinioce nakon što su saznali za iste.