Sada je jedan čovjek koji se predstavio kao Tompsonov zemljak napisao otvoreno pismo koje je objavio portal Index. hr, a mi ga prenosimo u cjelosti:
„Pismo Marku
-Zmija me za srce ugrizla
-Grkinja
-Ljutu travu na ljutu ranu
-Tamburaška
-Ovo mi diže pritisak
-Pijem dušo
-Zašto si se okomila na mene
-Ostavio sam te draga
-Pukni puško
Dragi Marko, ako ćeš da otpjevaš bar pola od ovih pjesama, ja prvi dolazim u Sinj, u prvi red. Problem je samo, Marko, što ti to pjevati nećeš, a znaš ti dobro i zašto. Nećeš zato što znamo gdje si bio '91., ali za tebe je, Markane, te godine rat već završio. Za druge, poput mog strica, dvije godine mlađeg od tebe, rat je trajao malo duže. Kažu da me stric volio više od ikoga. I srce me boli svaki put kad mi majka to kaže i pita se da li ga se sjećam, a ja nešto promrmljam, jer istina je, Marko, da ga se nažalost slabo sjećam. Kad je otišao u gardu '91, ja sam imao četiri godine, a do '95. je kući došao tri puta, na po par dana. Nisam ga vidio ni tog 10.4.1995, kad su ga spustili s Dinare u kapsulu – nisu mi dali, Marko, jer je bio u komadima.
Tog dana, kao i prethodnih godina, ti si, dobri moj Markane, vjerovatno ratovao s gitarom u jednoj i p**** u drugoj ruci. Kažem 'dobri', jer nema baš ništa loše u tome, dobri moj Marko. Loše je, Markane, što sada nećeš da pjevaš svoje, nama najdraže pjesme. Nećeš, jer te podsjećaju gdje si bio poslije '91, dok su prijatelji, na koje često misliš i na čijoj žrtvi danas lijepo živiš, bili na Dinari. Ispod nje više ni ne živiš, jer đavolji vjetar ko zna šta ti priča. A znam da ti priča, Marko, jer lizanje oltara, Gospe i krstova od 20 metara simptom su nečiste savjesti. I nije loše, Marko, to što si tada radio i šta si tada pjevao. Nema ništa loše u tome. Ne smetaju meni ni 'Čavoglave', i to od početka do kraja, onakve kakve jesu, jer ne treba prekrajati prošlost – ako je tada valjalo, valja i sada. Meni smeta, Marko, što si se ti sjetio da ratuješ kad je rat odavno bio gotov.
Ne smeta meni što ti ne voliš Srbe, Markane, nema nikakvog razloga da ih voliš. Smetaju meni, Markane, tvoje kasnije pjesme, kojima dijeliš ovaj naš narod. Podijelio si ga gore nego korona. Da ih je u subotu došlo još četiri puta više, to je tek pola naroda, Marko, a druga polovina misli da si lopov, Markane, i poslijeratni profiter. Neće mi, Markane, pomoći ni Gospa ni Dmitar Zvonimir, ali ti bi mogao. Znaš li ti, moj Markane, da nije bilo dostave u Zagrebu u subotu? Ne vjerujem da je naš narod divljački, pa da su se za naše braon prijatelje poslodavci bojali. Mislim da su se bojali da narod ne vidi šta su domoljubi od naroda napravili. Jer nisu naši smeđi prijatelji sami došli – doveli su ih domoljubi, Markane, da preko njih izvlače pare iz firmi. Nekad smo radili na papiru za minimalac, na crno, a sad smo okrenuli šemu – sad braon prijatelji rade na papiru za duplo, a sve iznad 800 eura ode u domoljubni džep.
Iz tog džepa pare odlaze na pranje u stambeni fond, a kvadrat stana je 5 hiljada eura. Ne mogu da kupim stan, Markane, jer na tržištu konkurišem domoljubima koji peru pare, zatrpavaju poslove imenima ovim i onim čudnim imenima. Ne mogu da pravim male Hrvate u 38 iznajmljenih kvadrata. Pašću, Markane, s bicikla dok vozim dostave, jer sam patetičan kao i ti, pa mi oči suze. Neće mi, Markane, pomoći ni Gospa, ni Dmitar Zvonimir, ali ti bi mogao, Markane, ako napišeš kakvu pjesmu o tome. Ali vidim ja, moj Marko, da sit gladnom ne vjeruje i da vrana vrani oči ne vadi, pa mi bar otpjevaj neku od ovih devet pesama, da se veselimo i zezamo, a ne da mi prodaješ muda za bubrege.
Koje tačno heroje da pitam šta je bilo? Teško mi je da razlučim. Jedinog za koga sam siguran – donijeli su ga u komadima. A na svakog takvog, pojavilo se deset ovakvih kao što si ti, Markane, ili tvoji drugari s kojima si se slikao na probi. Ili možda pola tvoje publike, koji su oni ili potomci onih koji su hrabro jurišali na srpske tenkove po Minhenu. Svi mi maštamo da bismo bili heroji, ali kad dođe taj trenutak, većina ipak ode za parama, p***** ili samo da sačuva živu glavu. I nema baš ništa loše u tome, ali heroji su, Markane, heroji – upravo zato što su retki. Meni je stric iz perspektive osmogodišnjaka bio ozbiljan čovjek, ali on je, Markane, posljednji put mogao nešto da kaže kad je bio 11 godina mlađi od mene sadašnjeg. Da je imao priliku da sazri i vidi šta ste napravili – ne znam da li bi ti se svidjelo šta bi rekao. Zato pusti heroje da spavaju i ne postavljaj glupa pitanja, jer dobro ti znaš šta je bilo. A i šta je. Tvoj zemljak".
(Nova.rs)
