Ona se uklapa u širi obrazac kineske spoljne politike, u kojem Peking koristi krize izazvane američkim pritiskom kako bi se pozicionirao kao zagovornik suvereniteta, multilateralizma i alternative zapadnoj dominaciji u globalnim odnosima.
Kinesko Ministarstvo spoljnih poslova saopštilo je da je „duboko zabrinuto i snažno osuđuje upotrebu sile i pritisaka protiv suverene države", pozivajući Vašington da poštuje Povelju Ujedinjenih nacija i principe međunarodnog prava. U saopštenju je naglašeno da Kina smatra da se političke krize moraju rješavati dijalogom, a ne jednostranim djelovanjem i sankcijama.
Sličan ton ponovljen je i u poruci u kojoj Peking poziva na deeskalaciju tenzija u Latinskoj Americi i otvoreno se protivi miješanju u unutrašnje poslove Venecuele, uz poruku da takvi potezi destabilizuju ne samo region, već i međunarodni poredak zasnovan na pravilima.
Iako su ove izjave diplomatski uobličene, njihova politička poruka je jasna. Kina koristi situaciju u Venecueli da dodatno ojača narativ o Sjedinjenim Državama kao akteru koji djeluje unilateralno, dok sebe predstavlja kao silu koja insistira na multilateralnim rješenjima i poštovanju suvereniteta država.
Međutim, kineski odgovor nije samo retorički. Prema navodima agencije Rojters, kineski finansijski regulator zatražio je od domaćih banaka da objelodane izloženost kreditima povezanim s Venecuelom, što ukazuje na ozbiljnu zabrinutost Pekinga zbog ekonomskih posljedica krize. Kina je godinama bila jedan od glavnih kreditora Venecuele, često kroz aranžmane u kojima su krediti vraćani isporukama nafte.
Ovaj potez pokazuje dvostruku strategiju Pekinga. S jedne strane, Kina politički brani princip nemiješanja i kritikuje američki pritisak. S druge strane, ekonomski racionalno procjenjuje rizike i štiti sopstvene interese, svjesna da produžena nestabilnost može imati posljedice i po kineski finansijski sistem.
Zapadni mediji i analitičari ukazuju da Kina u ovakvim krizama vidi priliku da dugoročno širi svoj uticaj. Kako navodi Washington Post, Peking koristi američke intervencije i sankcije da se nametne kao alternativa Zapadu, posebno u zemljama globalnog juga, gdje je otpor prema američkom pritisku snažan. U tom kontekstu, Venecuela postaje simbol šire borbe za globalni uticaj, a ne samo pitanje unutrašnje politike jedne države.
Kinesko-venecuelanski odnosi imaju dugu istoriju. Od početka dvijehiljaditih godina, Kina je uložila desetine milijardi dolara u Venecuelu, prije svega kroz energetski sektor, infrastrukturne projekte i kreditne linije vezane za isporuke nafte. Peking je Venecuelu često opisivao kao „strateškog partnera" u Latinskoj Americi, naglašavajući zajednički interes za očuvanje suvereniteta i otpor spoljnim pritiscima.
Upravo zbog toga Kina danas Venecuelu ne posmatra samo kao bilateralnog partnera, već kao dio šire slagalice u kojoj se preispituje globalni poredak. Kritikujući američke poteze, Peking istovremeno šalje poruku drugim državama da postoji alternativa zapadnom političkom i ekonomskom modelu, ali i pokazuje da je spreman da brani svoje interese hladno i pragmatično.
Venecuela tako postaje ogledalo savremenog svijeta u kojem se sudaraju dvije vizije međunarodnih odnosa. Jedna, predvođena Sjedinjenim Državama, oslanja se na pritiske, sankcije i intervencionizam. Druga, koju Kina sve glasnije promoviše, insistira na suverenitetu, nemešanju i dugoročnom ekonomskom uticaju. Ishod tog nadmetanja neće se vidjeti samo u Karakasu, već i u načinu na koji će se u godinama koje dolaze oblikovati globalni odnosi moći.
