Vašington je prvi put jasno uočio i imenovao trend koji se godinama širio unutar država Evropske unije, ali ga evropske institucije nijesu željele artikulisati: u porastu je otpor evropskom pravcu. Ta rečenica, koju su američki stratezi učinili dijelom zvaničnog dokumenta, označava prag nakon kojeg evropski poredak više ne može ignorisati vlastite unutrašnje lomove niti očekivati da će se nezadovoljstvo povući samo od sebe. Ona predstavlja upozorenje da je došlo do faze u kojoj politička realnost u evropskim državama počinje da diktira obrise budućih odnosa sa Sjedinjenim Državama i da se više ne može govoriti o jedinstvenom evropskom stavu.
Strategija polazi od procjene da Evropska unija ostaje centralni oslonac američkih interesa na kontinentu, ali zatim naglašava da se politička slika Evrope izmijenila do neprepoznatljivosti u odnosu na period stabilnosti obilježen proširenjima, ekonomskim optimizmom i uvjerenjem da integracija nema alternativu. Toga više nema. Vašington konstatuje da evropska društva ulaze u period u kojem se ključne odluke — od migracione politike, preko ekonomske koordinacije, do bezbjednosnog angažmana — sve snažnije preispituju iznutra, i to ne kao marginalni politički impulsi, već kao ozbiljni pokreti koji mijenjaju dinamiku vlasti u pojedinim državama.
Ističe se da je povjerenje u evropske institucije oslabljeno, a da se frustracije nagomilavaju godinama, potpomognute ekonomskim razlikama između sjevera i juga, istoka i zapada Unije. Države koje su nekada ulazile u Uniju vođene očekivanjem brzog ekonomskog rasta danas se suočavaju sa stagnacijom, dok se njihove građanske percepcije Brisela kreću od razočaranja do otvorenog neprijateljstva. Sve to prati uvjerenje da evropske odluke nijesu dovoljno demokratski kontrolisane i da se donose unutar krugova koji nijesu odgovorni domaćoj političkoj sceni. Vašington to prepoznaje kao ozbiljan izvor nestabilnosti, jer nezadovoljstvo ne potiče samo iz ekonomije ili migracija, već i iz osjećaja da su politički identitet i nacionalni interesi potisnuti.
Migraciona politika predstavlja jedan od ključnih povoda za širenje otpora evropskom pravcu. U tekstu se jasno vidi da američka administracija ne govori samo o prilivu ljudi, već o dubokoj političkoj frustraciji koja je migracije pretvorila u pitanje nacionalne bezbjednosti i kulturnog identiteta. U mnogim državama, naročito onima koje se nalaze na spoljnoj granici Unije, javnost smatra da su evropske politike van kontrole i da žrtvuju lokalnu stabilnost zarad ideoloških koncepata koje promovišu briselski centri moći. Američka analiza precizno uočava da je upravo migraciona tema postala pokretač političkih promjena koje su dovele do uspona brojnih stranaka koje ne dijele entuzijazam prema evropskoj integraciji.
U ekonomskom smislu, strategija jasno poručuje da se Evropa suočava sa posljedicama dugogodišnjih nejednakosti koje nijesu izbrisane ni nakon kriza koje su potresle Uniju. Razlika u nivou razvoja i dalje je vidljiva, a osjećaj nepravde jača posebno u državama koje smatraju da se evropski mehanizmi fiskalne discipline primjenjuju selektivno. Vašington primjećuje da ta vrsta ekonomskog nezadovoljstva ne ostaje unutar stručnih rasprava, već se preliva na političku scenu, gdje postaje osnov za osporavanje evropskog pravca i za zahtjeve da se ključne ekonomske odluke vrate u okvire nacionalnih institucija.
Nimalo manje važno, dokument prepoznaje i kulturnu dimenziju evropskih lomova. U brojnim državama jača uvjerenje da brzi tempo integracija potiskuje tradicionalne identitete i vrijednosti, te da Unija promoviše uniformnost koja ne odgovara istorijskim, kulturnim i političkim različitostima evropskih naroda. Vašington, kao posmatrač sa distance, uviđa da se ovaj osjećaj nerijetko pretvara u političku snagu koja utiče na izborne procese, sastave vlada i raspoloženje javnosti prema Briselu.
Američka poruka, međutim, ne ide u pravcu podsticanja tih procesa, već u pravcu njihovog realističnog tumačenja. Strategija ne poziva na slabljenje Evrope, ali ukazuje da se mora razumjeti novo stanje u kojem evropsko jedinstvo više nije neupitno. Vašington naglašava da će nastaviti da sarađuje sa Unijom, ali da više ne može polaziti od pretpostavke da evropske države govore jednim glasom. To znači da će američka politika prema evropskim partnerima postati slojevitija, usmjerena na bilateralne odnose i na razumijevanje unutrašnjih političkih tenzija koje oblikuju stavove evropskih vlada.
Suština poruke je jednostavna i oštra: Evropa se nalazi u trenutku kada sopstvene unutrašnje podjele postaju faktor međunarodnih odnosa. Ako Sjedinjene Države procjenjuju da je otpor evropskom pravcu postao trajna pojava, onda je jasno da Evropska unija više ne može odlagati promjene niti očekivati povratak starog jedinstva. Ovo je upozorenje da evropski projekat ulazi u novu fazu — onu u kojoj će preživljavanje zavisiti od sposobnosti da se povrati povjerenje građana i da se ponudi model integracije koji neće biti u sukobu sa identitetima i interesima evropskih društava.
