Najčuvenija Mocartova opera, "Don Đovani", izvedena je napokon i na jednoj od crnogorskih scena. Premijera je održana sinoć u Muzičkom centru Crne Gore, a reprizno igra na istom mjestu od 20 časova i 6. i 7. juna. Opera je izvedena pod upravom dirigenta Marka Korovića, a u režiji Aleksandra Nikolića, koji je najavljujući ovaj događaj, plastično objasnio da je riječ o svojevrsnom rolerkosteru emocija, o životu samom, o njegovoj komičnoj i tragičnoj strani, ali, kondenzovanim u dva sata koliko traje ovo uprizorenje "Don Đovanija". Zato ne čudi kada Nikolić kaže - "Opera je moj život i moja ljubav i moja strast". Priliku da s Nikolićem razgovaramo imali smo pred premijerno izvođenje. S obzirom da je riječ o reditelju iza kojeg je niz režija ovog najkompleksnijeg muzičko-scenskog djela od Sjeverne Amerike do obala Bosfora, zanimljivo je bilo čuti što je po njemu uopšte najvažnije kada je u pitanju režija opere.
– Čini mi se da režija u operi često ostaje zaključana za mnoge profesionalce u polju teatra, zato što je ovo vrlo specifično djelo. Dok u drami imamo jedan tekst, u operi postoje dva paralelna teksta, koja govore na dva potpuno različita načina. Muzički tekst i verbalni tekst. Nekada su ta dva teksta u potpunom saglasju, nekad namjerno govore suprotnu informaciju. Znači, u startu imamo dvoglas. Kada se na to doda podtekst, kao treća vrijednost, rad postaje veoma uzbudljiv. Međutim, da bi moglo da se kreira u okviru operske režije i zaista uživa, i zaista mašta i stvara, mora postojati senzibilitet kod reditelja, ali i znanje za tumačenje oba teksta, oba potpuno različita medija. U tom smislu traganje kroz operu može da bude nevjerovatno uzbudljivo. Vi ste kao arheolog koji istražuje neku drevnu civilizaciju koja ima mnogo zapisa, ali morate rastumačiti te hijeroglife i otkriti šta znači to pismo. To je prolazak kroz muziku, kroz muzički tekst. A onda ga morate uskladiti sa verbalnim tekstom. I na kraju to mora imati smisao na sceni kada se dodaju podteksti i kada gledate u kontekstu velike drame. Rad operskog reditelja najčešće vidim kao rad starih flamanskih majstora, kada godinu dana vezete naopako okrenutu tapiseriju ogromnog formata. Jer, odgovorni ste za veliki broj ljudi, preko stotinu, i nema mjesta za grešku. I vezete godinu dana tu tapiseriju, ali, vezete je naopako, ne videći lice, a morate imati cijelu sliku u glavi. I tek na kraju procesa, kada odrolate, možete da vidite šta ste uradili na toj tapiseri. Međutim, ja strastveno volim operu. Volim rad sa pjevačima, horom, orkestrom, sa baletom, i, naravno, obožavam pripremni rad sa dirigentima, kostimografima, koreografima. To mi je zaista veliko uživanje. Ovdje sam imao priliku da radim sa predivnim Markom Korovićem, koji u sebi nosi nevjerovatan spoj francuskog šarma i francuskog ozbiljnog obrazovanja sa mediteransko-balkanskom snagom ekspresivnosti. Zaista mislim da je Korović izuzetna ličnost i izuzetan umjetnik - rekao je Nikolić u intervjuu za "Dan".
• Da biste čitali i tumačili muzički tekst, pretpostavljam da pored afiniteta za muziku, Vi imate i muzičko obrazovanje.
– Da. Entuzijazam i ljubav bez obrazovanja, bez znanja, nekada daju divan diletantizam, ali, ipak profesija, obrazovanje nam daje utemeljenje. Jer, obrazovanje je sabrano i asimilirano znanje naših prethodnika koje mi dalje skupljamo i dalje u procesu obrazovanja i prenosimo na nekog drugog. To su znači mnoga, mnoga znanja i iskustva koje nam se predaju, mnogi alati koje su otkrili naši prethodnici, koji nam se predaju u ruke da bismo mnogo brže mogli da stignemo još više i dalje. Ja jesam muzičar, bio sam pijanista, bio sam pjevač. Dok sam se bavio profesurom predavao sam predmete koji su spoj dramaturgije, istorije muzike i režije, poznavanja i upotrebe klasičnog repertoara za dramske reditelje, baletske koreografe i operske reditelje. I, ne samo da sam muzički obrazovan, već sam i vrlo senzibilisan za muziku, i posvećen sam joj mnogo duže nego drami. Imam mozak muzičara koji voli strukturu i koji voli dešifrovanje tajnog jezika, obraćanje muzičkim jezikom, tek potom dramu i verbalni tekst.
• Možemo li reći da je priča "Don Đovanija" svevremena, što znači i savremena? Jer, kada sagledamo što se dešava tim likovima, u tom društvu, možemo reći da se dešava i danas, u 21. vijeku.
– Volim "Don Đovanija", nije mi prva postavka, to neobično djelo dolazi k meni i ja hrlim njemu kad god mogu. Između mog prvog "Don Đovanija" i ovog sada, osmog, mnogo je drugih mojih predstava. U meni su se taložile neke komponente i polako je došlo do ovog Don Đovanija danas koji je različit od onog prvog. Jer, ni ja nisam isti čovjek, ja sam porastao, ja sam se promijenio. Moja iskustva su drugačija. A ovo djelo pruža materijal za beskrajno tumačenje, za beskrajno istraživanje. Naravno, to je prvo intimni plan, šta je intimno preživljavanje svakog od njih. No, ovo djelo ima i ozbiljan društveno-politički kontekst, ozbiljno ispitivanje društva, preko tabua i onoga što su tabui.
• Koji lik biste voljeli da tumačite u "Don Đovaniju"?
– Teško mi je reći. Moram da priznam da sam se u prvim postavkama, prvim režijama, najmanje osjećao kao Don Đovani. Sve druge likove mnogo sam bolje razumio. Dugo mi je ostao misteriozan. Nekad sam se više identifikovao sa drugim likovima, njegovim žrtvama, Dona Anom i Dona Elvirom, koje su svaka na svoj način, vrlo jake, vrlo ostrašćene ličnosti, vrlo uporne, i sa dosta utemeljenja na nekom podrazumijevanom moralu. Međutim, kako prolaze godine, evo sada sa osmijehom kažem, da je sad prvi put Don Đovani mlađi od mene, jer ja imam sada 40 godina, i možda sad prvi put kroz Don Đovanija pričam svoju priču.
• Znači sad postoji hrabrost da se podvuče crta i da se kaže "to je to", da se stoji iza učinjenog?
– Ovo je dosta intimno pitanje. Pogledati se u ogledalo nije lako, ali dobro je pogledati sebe iz raznih uglova, u raznim ogledalima. Srećom, reditelj ima tu priliku.
• Vi ste radili i scenografiju, i prilično je svedena. Zašto?
– Na neki način sam se vratio Tirsu da Molini. Istovremeno, obožavam Mocarta, ja sam "mocartoman". I u nizu sam sad radio tri Mocartova djela, i njegove "Kozi fan Tuti", i "Figarovu ženidbu", i to su bile potpuno drugačije produkcije. Ali, sada mi je španski 16, 17. i 18. vijek inspirativan. To su bili prvi teatri koji su bili i mračni i intimni i jednostavni, a opet tako kompleksni, i koji su pokušavali da na najinteligentniji način iskoriste što manji broj sredstava i da kroz njih pokažu trijumf mašte. I da kroz njih ubijede publiku u magiju. Koriste sredstva imaginacije. I tu se, ja mislim, negdje britko teše mozak - kako da vi iz relativno malog broja sredstava izvučete maksimalno. To je prava igra, čini mi se. To je uzbudljivo, to je i Šekspirov teatar, i Tirsa de Moline. To je pravi teatar.
