Muzički centar Crne Gore zatvoriće ovu sezonu premijernim izvođenjem jedne od najznačajnijih opera u istoriji muzike - Mocartovim "Don Đovanijem". Premijera je zakazana za 4. jun u 20 časova na velikoj sceni, a reprize za 6. i 7. jun u MCCG. Kako se može pročitati na društvenim mrežama Muzičkog centra, karte za premijeru su već rasprodate. Ansamblom diriguje Mark Korović, šef-dirigent Crnogorskog simfonijskog orkestra.
Rad na "Don Đovaniju", bilo je očigledno tokom razgovora, izuzetno ga ne samo zaokuplja, već raduje. Zato nas je zanimalo zašto je za postavljanje prve opere u MCCG odabrao baš Mocartovog "Don Đovanija", i što je to što ovu operu odvaja od drugih opera.
– "Don Đovani" je opera nad operama, za nju kažemo opera opere, što znači da je veoma posebna, jedna od najvažnijih, najvećih. I priča o Don Đovaniju koju je Mocart muzički uobličio, veoma je važna. O njemu, tom mitskom liku, mitu o Don Đovaniju, pisali su i Molijer i mnogi drugi veliki umjetnici. Ovo je i najbolja Mocartova opera, jedna od najljepših. Muzika je tako intenzivna jer je i priča tako intenzivna. I želio sam da ponudim kao našu prvu operu u MCCG nešto što je zaista nevjerovatno, da ne uđemo na mala vrata opere, već da odmah otvorimo velika zlatna vrata opere - kaže Korović, napominjući i da je "Don Đovani" savršen izbor za našu scenu, za naš Muzički centar, jer je orkestar u orkestarskoj rupi, a mi imamo sve soliste i imamo hor i balet na sceni.
• Koliko je teško dirigovati operom u poređenju sa svim drugim muzičkim djelima? Takođe, koliko je teško i fizički - dirigovati tri, četiri sata koliko u originalu traje izvođenje "Don Đovanija"?
– Za našu publiku malo smo redukovali, napravili smo neke rezove, tako da sada traje oko dva sata. Jer, tri ili četiri sata mogu biti veoma dug period, posebno kada niste naviknuti na to. Jer, cilj nam je da se publika zaljubi u operu. Pritom, pazili smo da ne okrnjimo priču o Don Đovaniju, da ona ostane cjelovita, a kako bi svi zaista bili u priči. Izvođenje opere trajaće kao film. A, poteškoće kod dirigovanja operom postoje, jer orkestar je u rupi, a gore, na sceni su solisti koji se kreću, trče, rade različite stvari, glume, kao komičari, potpuno isti, kao glumci.
• Znači, opera bufo u punom smislu riječi?
– Da, opera bufo, ali vrlo posebna opera bufo, koja iako je komična, na kraju nema takav kraj. Ovo je jedna od rijetkih opera u kojoj imate sve moguće emocija koje postoje, možete da se smijete i da plačete, sve u istoj operi, što mislim da je posebno i nevjerovatno. Tako da je veoma teško uskladiti sve, naročito s ansamblom na sceni i orkestrom u rupi. Ja moram uspostaviti vezu, biti link između onoga što je gore, na sceni, i onoga što je dolje, orkestra, a kako bi muzika zaživjela, bila izvedena na pravi način.
• Koliko dirigent i reditelj moraju da se usaglase kada je riječ o postavljanju opere? Oko čega se najčešće sukobljavaju, ne slažu?
– Zaista zavisi od reditelja s kojim radite. I moram da kažem da u Aleksandru Nikoliću imamo fantastičnog reditelja. On tačno zna šta da radi sa svima na veoma inteligentan i emotivan način. Uvijek kombinuje i jedno i drugo. Nikada nije samo racionalno ili samo emocionalno. On radi istinito. Pritom, poznaje muziku. I poštujem njegov rad, a on poštuje ono što ja radim. Dakle, u tom slučaju, u stvari, i nema sukoba između režisera i dirigenta. Jer ja znam šta mogu da dam za scenu, što možda može biti komplikovanije za muziku, ali možemo da uspijemo, tako da je u redu. I takođe zna da ne može da uradi nešto što će muziku dovesti u opasnost. Do sukoba dolazi kada je mizanscen komplikovan, ili kad recimo pjevači ne vide dirigenta... Moram reći i da je Nikolić napravio uspješnu scenografiju, tako da imam apsolutnu mogućnost da dirigujem, a da pjevači zaista glume i pjevaju na pravi način. Dakle, nema sukoba u našem slučaju. Naravno, mogu se desiti problemi na relaciji dirigent - režiser.
• Kada se to dešava? Da li je tada u pitanju nespremnost na to da se uradi korak unazad?
– Tačno, ali, kao što sam rekao, to je pitanje poštovanja. Kada zaista imate dva profesionalca koji rade zajedno, i kada zaista pokušavaju da razumiju cilj drugog, onda mu iskazujete poštovanje. Naravno, problemi se jedino mogu riješiti razgovorom. I mi smo tako i uradili, mijenjali smo i prilagođavali. I normalno je da i reditelj i dirigent imaju snažne karaktere, da su izražene ličnosti. Ali, kada radite na inteligentan način, sve funkcioniše.
• Šta očekujete od "Don Đovanija", a s obzirom da su karte za premijeru već rasprodate? Kolika ova činjenica i za Vas i za ansambl predstavlja odgovornost?
– Veoma sam srećan što vidim da opera ima publiku u Crnoj Gori, jer je to prva opera u Muzičkom centru, izvedena sa orkestrom u orkestarskoj rupi. Ovo je zaista istorijski trenutak za nas, za orkestar, za Muzički centar. Na sceni imamo hor Muzičke akademije, troje pjevača iz Crne Gore, a ostali su iz Srbije, Sjeverne Makedonije i Austrije. Tako da smo se držali regiona. Veoma sam ponosan i veoma sam dirnut što vidim da sa crnogorskim snagama možemo uraditi tako nešto. Jer opera je umjetnost iznad drugih umjetnosti. Opera objedinjuje u sebi sve umjetnosti. Ovo je zaista nešto veoma posebno što će se dogoditi ove nedelje. I da budem vrlo iskren, ono što očekujem da ova opera pokaže, jeste da možemo uraditi i više od toga, iako smo jedina zemlja na Balkanu bez opere.
• Znači li to da ovo trebamo možda tumačiti i kao prvi korak ka osnivanju Opere, operske kuće u Crnoj Gori?
– Ne mogu to da kažem. Ali, ako me pitate da li imam takav san, imam, volio bih da imamo ovdje opersku kuću. Jer zaista mislim da je opera jedan od najsnažnijih oblika umjetnosti, najjačih, najvažnijih, najemotivnijih. Ovo je veoma kompleksna umjetnost, sve je u njoj. A mi u Crnoj Gori imamo snage sposobne da je realizuju. I to bi zaista bilo okupljanje svih naših snaga u jednoj, što je, mislim, veoma lijepa poruka. Čak i više od toga, zaista mislim da opera mijenja život. Kada slušate "Don Đovanija", ili neku drugu operu, ova vrsta muzike zaista može da vam promijeni život. I mislim da našem društvu u Crnoj Gori trebaju takve emocije, a koje nisu neke prizemne emocije. Potrebne su nam visoko inteligentne, uzvišene emocije koje će nas navesti na razmišljanje, ili da razvijamo naše emocije na višem nivou, koje nas zapravo čine boljim ljudima nego što jesmo. I zato zaista mislim da je umjetnička forma poput opere važna za našu zemlju. Tako da sam duboko srećan što smo uradili i što činimo naš prvi korak.
