Piše: Novica ĐURIĆ

Bio je to intelektualac u punom smislu te riječi, ne samo po svom znanju i obrazovanju, već prije svega po unutrašnjem poštenju, po vjernosti istini i po tome što se nikada nije povijao pred vjetrovima interesnih ili političkih pritisaka. Njegov stav uvijek je bio jasan: ono što se može dokazati, ono što se može potkrijepiti naukom i disciplinom, ima pravo da bude priznato kao istina. Sve ostalo pripadalo je oblasti priče, predanja i mitova, a on nije bio čovjek koji bi takvim iluzijama davao veću vrijednost od one koju zaslužuju.

Njegova toplina i širina ogledale su se i u tome što nikada nije mrzio ljude. U vremenu podjela, kada su mnogi lako posezali za jezikom isključivosti i omalovažavanja, on je ostajao miran i staložen, svjestan da ljudsko dostojanstvo ne zavisi od etiketa koje se drugima lijepe. Nije mu bilo potrebno da ponižava druge kako bi uzdigao sebe. Naprotiv, u svakom razgovoru davao je primjer poštovanja, smirenosti i iskrene znatiželje za sagovornika. Poseban odnos gajio je prema umjetnicima, piscima i istoriografiji.

Umjetnost je za njega bila prostor slobode i nadahnuća, a ne polje političkih manipulacija ili nacionalističkih konstrukcija. Pisce je doživljavao kao one koji svijet obogaćuju i otvaraju nove vidike, a ne kao propagandne glasnike. Istoriografiju je pak branio od mitomanije, jer je znao da narod ne jača tako što se obmanjuje, već tako što se suočava sa svojim realnim putem i iskustvom.

Njegova veličina ogledala se i u tome što nikada nije pristajao da svoje stavove o umjetnosti i nauci prilagođava partijskim direktivama ili trenutnim političkim strujanjima. Bio je otporan na svaku vrstu dodvoravanja, pa i na one narative koji su pod maskom "umjerenog nacionalizma" pokušavali da pronađu svoje sljedbenike. Njegovo jedino mjerilo bila je istina – gola, jasna, provjerljiva. Samo ono što može da izdrži naučni sud i argumentaciju smatralo se vrijednim pažnje. Upravo zato umio je da bude i strog i blag u isti mah: strog prema zabludama, a blag prema ljudima koji su u tim zabludama odrastali.

Nikada nije gubio nadu da razgovor može otvoriti nove puteve razumijevanja.

Priznajem da sam sa posebnom pažnjom čitao njegove priloge. Svaka riječ nosila je težinu, svaka rečenica imala je jasnoću i preciznost. Nije bilo praznih fraza, nije bilo nepotrebnih ukrasa, a opet, u toj jednostavnosti ležala je i velika ljepota. Njegova kazivanja u televizijskim intervjuima bila su prava škola mišljenja: umio je da složene teme predstavi razumljivo, a da ne izgubi dubinu; da govori jasno, a da ne uprosti do banalnosti. Za nas koji smo ga pratili, to je bila rijetka prilika da učimo kako se misli, kako se brani istina i kako se ostaje dostojanstven u javnom prostoru.

Jedan trenutak ostao mi je naročito urezan u sjećanje. Bilo je to na zajedničkom zasjedanju Komisije za dodjelu statusa istaknutog umjetnika. Tamo, gdje su mnogi tražili priliku za samopromociju ili kompromis, on je pokazao svu svoju veličinu. Govorio je smireno, argumentovano, bez želje da ikoga povrijedi ili umanji, ali jasno i nepokolebljivo. Svojim stavom podsjetio je sve prisutne da umjetnik nije istaknut zato što pripada određenoj partiji, naciji ili ideologiji, već zato što njegovo djelo prevazilazi trenutak i ostavlja trag u kulturi i društvu. Bilo je to njegovo trajno opredjeljenje – da brani vrijednosti koje se ne mogu relativizovati. On je pokazivao da se može biti čovjek u najljepšem smislu te riječi, podsjećajući me da život s integritetom nije samo ideal, već moguće iskustvo koje se gradi pažljivo, svakom riječi i svakim djelom.

Za mene, i za mnoge druge, on je bio i ostao primjer intelektualne čestitosti i ljudske topline. Njegova riječ imala je težinu zato što je bila dosljedna, a njegova ličnost poštovanje zato što je bila iskrena. Nije se bojao da kaže ono što misli, ali nikada nije govorio da bi povrijedio. Njegov put bio je tih, nenametljiv, ali snažan, jer je bio utemeljen u istini i moralu. Takvi ljudi ostaju dosljedni do kraja. On jeste. I zbog toga mu dugujemo zahvalnost, sjećanje i poštovanje.