PIŠE: MR LUCIJA ĐURAŠKOVIĆ
Napustio nas je umjetnik koji nije pripadao prolaznim estetikama ni brzom ritmu potvrđivanja, već dugom trajanju i sporom, odgovornom građenju slike. Njegova smrt ne donosi samo prazninu, već i osjećaj rijetkosti – saznanje i spoznaju da odlazi stvaralac čije je prisustvo bilo nenametljivo, ali temeljno.
Rođen 9. marta 1937. godine u Zalužnju kod Leskovca, Todor Stevanović je osnovne studije slikarstva završio na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu 1963. godine, u klasi Đorđa Andrejevića Kuna, a magistrirao 1967. kod Nedeljka Gvozdenovića. Ta formacija nije bila samo akademska, već i misaona: pripadao je generaciji za koju je slikarstvo bilo način razmišljanja o svijetu, a ne samo vizuelna praksa ili profesionalni identitet. Njegovo stvaralaštvo razvijalo se tokom više od šest decenija, bez naglih zaokreta i bez potrebe da se prilagođava očekivanjima trenutka.
Stevanović je bio umjetnik redukcije i koncentracije, slikar koji je znao da svaka linija nosi težinu odluke, a svaka boja odgovornost prema slici kao cjelini. Njegova djela nisu tražila pažnju, ali su je zadržavala; nisu nudila objašnjenja, ali su zahtijevala prisustvo i vrijeme.
U razgovorima o svom radu, Stevanović je često isticao nešto što otkriva njegovu umjetničku filozofiju: "Crtež je komunikacija sa svijetom koji me okružuje i koji istovremeno okružujem. Čitav moj život je crtež, a to nameće pitanje kada je život počeo i kada će se završiti…"
Taj iskaz čini vidljivim ono što je uvijek bio temelj njegovog stvaranja – umijeće da crtom ne samo zabilježi formu, već da ostvari susret sa iskustvom, sjećanjem i samim sobom. Njegovo slikarstvo i crtež nisu bili ilustracije ideja; bila su to stanja, prostori u kojima se opaženo i doživljeno pretvaralo u vizuelni jezik koji nije samo objašnjenje, već misaoni akt i otvoreni poziv posmatraču da uđe u dijalog sa radom. Crtež, za njega, nije bio priprema ili početak – on je bio način da se bude u svijetu, da se iskustvo učini vidljivim i prepoznatljivim, duboko i bez rezervi.
Posebno mjesto u njegovom opusu zauzimaju ciklusi "Gavran", "Eho", "Pećina", "Tačka – Krug" i "Okean" u kojima je izraz doveden do najintimnije napetosti – linija koja se prostire ne da bi samo oblikovala, već da bi u sebi nosila cijeli ontološki prostor slike, bilo da je u sistemu kolorističke slike, bilo srteža kao slike. U tim radovima na primjer gavran nije metafora koja se lako tumači, već prisustvo koje se osjeća, eho nije jednostavan odjek, već unutrašnji puls prostora u kojem se umjetnost odvija. Izlagao je samostalno i kolektivno od 1956. godine, u zemlji i inostranstvu, a 1999. godine predstavljao je Jugoslaviju na Venecijanskom bijenalu. Većina djela mu se čuvaju i izlažu u Narodnom muzeju Srbije, Muzeju savremene umetnosti, Muzeju grada Beograda, kao i u mnogim muzejsko-galerijskim ustanovama u bivšoj Jugoslaviji, pa i u Modernoj galeriji "Jovo Ivanović" (Zbirka Savremeni ekspresionisti) u Budvi, ali i u Engleskoj, Danskoj, Holandiji, Belgiji, Španiji, Australiji, Kanarskim ostrvima, Južnoj Americi, SAD-u, Kanadi, Austriji, Rusiji i Švedskoj. Nominovan je za KYOTO nagradu 2010. god. u oblasti umjetnosti i filozofije. Pored slikarstva i crteža, Stevanović se bavio grafikom, filmom, keramikom, mozaikom, teorijom umjetnosti i književnošću. Kao dopisni član SANU izabran je 2003, a za redovnog člana 2012. godine. Ipak, institucionalna priznanja nikada nijesu bila u središtu njegovog identiteta – važnija mu je bila dosljednost prema radu i poštovanje prema umjetnosti kao prostoru ozbiljnog mišljenja.
Posljednja izložba u Galeriji "Marko K. Gregović", u Petrovcu, održana je u julu 2025.godine, pod nazivom "Linija Todorova", imala je retrospektivni karakter. Pored crteža iz ciklusa "Eho" i "Gavran", među kojima su mnogi prvi put predstavljeni javnosti, publika je imala priliku da vidi i slike iz različitih faza njegovog opusa koje se čuvaju u galerijskim i privatnim kolekcijama u Crnoj Gori. Ta izložba nije djelovala kao oproštaj, niti kao zaokruživanje opusa, već kao nastavak jednog dugog, dosljednog puta – tiha, precizna, ali snažna prezentacija umjetnikovog trajanja i prisustva.
Gotovo uvjek kada umjetnost izgovori tišinu, ona dodirne ono najdublje u čovjeku. Slike, a posebno crteži Todora Stevanovića, ne nastaju da bi bili gledani, već da bi bili slušani – iznutra, pažljivo, u slojevima koje nosimo u nutrini naše duše, često nesvjesni da ih uopšte imamo. To je trenutak tišine, koji ne pripada ni vremenu ni prostoru – trenutak kad oko prestane da gleda, već počne da sluša. U tom neizrecivom međuprostoru rađa se crtež, odnosno linija Todora Stevanovića. Tamo gdje riječi više ne dosežu, olovka započinje svoj dijalog sa sijenkom, s prazninom, sa samim sobom, sa svima nama, jer kako naglašava Todor uz pitanje "Ko sam Ja?", "Ja sam Ti!". U toj tišini, između bjeline papira i intuitivno-emotivno povučene linije, otvara se prostor u kojem vrijeme ne teče, već bivstvuje u jednoj sasvim drugoj dimenziji. Tamo, gdje se oblik tek nazire, gdje se sjenka ne skriva, već otkriva, Todor nam podastire svijet koji ne imitira stvarnost – nego je ogolijeva.
Bio je umjetnik nenametljive ličnosti, ali nikada nevidljive umjetnosti. Njegova suzdržanost nije značila povlačenje, već koncentraciju; njegova tišina nije bila odsustvo, već oblik prisustva. Stevanović je vjerovao da umjetnost mora biti vidljiva – ne kao dekor ili efekat, već kao jasan, odgovoran čin u javnom prostoru, spreman da se suoči s pogledom, vremenom i sumnjom.
U današnjem kulturnom trenutku, u kojem se slike troše brže nego što se razumiju, djelo Todora Stevanovića djeluje gotovo opominjuće. Ono podsjeća da umjetnost nije niz brzih utisaka, već proces koji zahtijeva pažnju, znanje i strpljenje. Njegove slike i crteži ostaju prisutni upravo zato što ne pristaju na prolaznost – stojeći pred nama jasno, vidljivo i trajno, kao mjera onoga što umjetnost može i mora da bude.
