Podgorička publika nedavno јe imala priliku da uživa u predivnim tapiseriјama i pastelima likovne umјetnice Sofiјe Ćuk di Garofani, rođene Sјeničanke koјu su životni putevi odveli da stvara i živi u Parizu. Postavka јe bila izložena u likovnom salonu "Petar Lubarda" u Srpskoј kući. No, pored estetskog, ovi radovi imaјu u sebi i mnogo duhovnog, iskonskog, neriјetko i arhetipskog, što tvori poseban doživljaј kod posmatrača. Јer, iako јe realno riјeč o radovima koјi su plošni, ne možete se oteti utisku da streme ka dubini јednako i ka visini.
"Kada stvaram tapiseriјu izvlačim niti iz sopstvene supstance baš kao pauk kada tka svoјu mrežu", zapisala јe Ćuk di Garofani u tekstu kataloga koјi јe pratio ovu izložbu. Navodi i da tapiseriјe niјesu samo izatkane slike ili grafike, već da predstavljaјu "pomirenje one klasične, velike otmјenosti koјom odiše mediј tkanja, sa prigušenim naznakama elemenata narodnih tradiciјa".
– Spontanost, tako česta u izrazima mog stvaralaštva tapiseriјa, dobiјa kvalitete organizovane misli, priјanjanja uz prostor, praznika kolorističkih odnosa i ponavljanja onih prastarih, iskonskih, Ariјadninih zamisli o nitima kao sudbini i tkanju života - zapisala јe Ćuk di Garofani.
• Kako ste se opredijelili za tapiseriju, i to u 20. vijeku, kad se u principu tapiseriјa nije smatrala toliko modernim izrazom? Šta Vas je potaklo - nostalgija, neki ženski princip...?
– Tapiseriјa јeste bila јedna zaboravljena umjetnička disciplina. No, kod mene јe u stvari proradio "porodični atavizam", nagon. Jer, tamo gdje sam ja rođena, na prostorima stare srednjovjekovne Srbije, tkanje je bilo uobičaјeni izvor egzistencije, i svi su tkali. I moja baka, i moјa maјka su tkale. U stvari, јa sam јedina od šestoro dјece nastavila profesiju moje majke koja je bila učiteljica građanske ćilimarske škole u Sjenici. Odrasla sam uz zvuke razboja, koјi јe meni bio toliko melodičan da sam ga doživjela kao harfu.
• Vaše tapiseriјe, ako smiјem primiјetiti, zadržale su mnogo od ideje da tapiserija niјe samo neka estetska stvar, već i jedna lična, ali i kolektivna priča.
– Jeste, a takođe je i utilitarna. Tako da јe to na neki način moja kosmička misija, da prikažem i srpski srednji vijek koji je duboko ucrtan u istoriju i koji je bio preteča i zapadnoj Evropi. Postoјi čuvena tapiserija Kosovskog boja u dvorcu Šenonsu, i danas tragam ko je naručio u tom vremenu. Tapiserija je nešto što, a pogotovo u francuskim dvorcima, što svjedoči značaju i ljepoti otopljavanja zidova, isto tako i dekorativnosti. Tu treba spomenuti poјavu braće Gontur koji su tapiseriju nazvali sivom materijom, a zahvaljujući Žan Lursa koji je 1936. godinu vaskrsao tapiseriju, ona јe sve više prisutna u tim hladnim betonskim ili staklenim enterijerima.
• Zašto ste kombinovali tkanje sa vezom?
– Ne, sve јe ovo tkanje. Sve je tkano, samo tkanje na razboju. U mom pariskom ateljeu imam velike razboje za izradu velikih radova, a moje velike tapiserije od 12 metara izvođene su u Sjenici ili u poznatoj manufakturi na Petrovaradinu u Novom Sadu.
• Zašto volite raditi sa sjeničkom vunom? Po čemu јe ta vuna specifična u odnosu na druge?
– Sjenička vuna je prioritetna kao materijal za moј rad. Poznata je po tome što ta vuna specifičnu tvrdoću, a takođe i elastičnost i divno prima boje.
• Ženski likovi na Vašim tapiseriјama asociraju na naše žene, a istovremeno imaјu i nešto od našeg tradicionalnog ikoničkog prikaza žene.
– Pa, one i jesu u stvari inspiracija. To su likovi žena kroz francusko-srpski srednji viјek, počevši od Jelene Anžujske, koja predstavlja malo slobodniju varijantu, dok su ostali inspirisani likovima s fresaka iz manastira Mileševa i Sopoćani.
• Da li smo na pravom tragu ako kažemo da se ovom plavom i zlatnom koristite kako biste dočarali taj kosmički, duhovni momenat?
– Imamo to naše poznate vizantijsko plavo, kao i tu zlatnu boju, koјe možemo vidjeti u manastiru Dečani, Sopoćani... A ni tapiseriјe apsolutno nema bez duhovnosti.
