Kako je otkrila u prazničnom intervjuu za Dan, "mnogo lijepih vijesti je stizalo iz Amerike, od njene kćerke, iz knjižara o tiražima, od gledalaca `Balkanskom ulicom`, koja im uljepšava nedjeljna popodneva, te su te lijepe vijesti činile da one loše lakše prihvati“.

• Sad kad iza sebe već imate impresivan stvaralački književni opus kako sebe vidite na književnoj sceni Srbije, regiona i dijaspore?

– Promocije širom regiona i u Americi su doprinijele da ojačam svijest da to što radim znači stotinama hiljada djevojaka i žena. Poslije njihovih komentara znam da su moji romani ne samo utjeha, već i štivo koje žene ohrabruje da raskrste sa svim oblicima mizoginije i da ne dozvole nikom, ni porodici, ni poslovnim partnerima, da skrnave njihovo dostojanstvo.

• Slovite za autorku kojoj čitaoci vjeruju. O tome svjedoče Vaši susreti sa njima, veoma kvalitetna komunikacija. U čemu je tajna?

– Tajna je u tome što nema tajni u mojim romanima, niti u mom ophođenju sa publikom. Nisam misteriozna žena zatočena u samodovoljnu intelektualnost. Ne pišem da bi sebi ili kritičarima prezentovala svoje životne mudrosti, već da bi čitateljkama uljepšala vrijeme koje provode čitajući moje romane i ohrabrila ih da se kada pate bilo zbog nedostatka ljubavi, prevare, nasilja, manjka novca ili manjka poštovanja i samopoštovanja, na mudar način uzdignu i poprave svoj život.

• Vaše teme su životne, žive, otrgnute duboko, duboko iz života. Da li je po Vašem mišljenju teže ili lakše pisati o životu ili, recimo, na istorijske teme?

– U mojih osamnaest romana junake sam smještala i u period vladavine Petrovića, Karađorđevića i Obrenovića, i u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata, u devedesete i ovo doba koje je omeđeno granicom prije i poslije korone. Pišem melodrame koje su u isto vrijeme i društvene hronike. Lako pišem, uvijek na osnovu istinih ispovijesti ili dnevničkih zapisa. Ono što je teško i što mi oduzuma najviše vremena je kristalisanje slika i rečenica tako da u romanu uživaju podjednako i čitaoci koji zarađuju za hljeb na polju i oni koji su visoko pozicionirani na ljestvici obrazovanja i karijere. Radost koju osjetim kada mi i kćerke i bake, i domaćice i naučnice, kažu da su se pronašle u mom romanu i da ih je ohrabrio, neizmjerna je i vrijedna svake neprospavane noći kao i mizoginih komentara.

• Neminovno se nameće pitanje o autobiografskom u Vašem opusu, knjigama... Ima li ga i u kojoj mjeri?

– Naravno da ima autobiografskih elemenata, naročito onih vezanih za razmišljanja o roditeljstvu, prijateljstvu, društvu u kojem živimo i moralu. Sve što sam iskusila i što sam spoznala nalazi se u romanima. U svakom književnom djelu je mnogo „ja“ samog pisca samo je pitanje forme i mjere.

• Još jedno pitanje se nametnulo samo po sebi, možete li da izdvojite neko svoje djelo, kao posebno za Vas, najbliže srcu?

– Dugo sam govorila da je to roman „Pola duše“, ali, kako vrijeme protiče, a broj pročitanih primjeraka mojih knjiga ima šest nula, shvatam da su svi romani našli put do srca čitateljki. Da nemam prava da to kažem, kada one tvrde da je najbolji „Boli pesme kraj“ ili trilogija koja počinje romanom „Izgubila sam sebe“, ili neki drugi od sedamnaest. Sa knjigama je kao sa pjesmama, svako ima svoju omiljenu od istog pjevača. Neki vole najveći hit, a neki baš onu posljednju pjesmu sa B strane ploče.

• Načinili ste iskorak iz svijeta novinarstva u svijet književnosti - veoma hrabar korak, a opet, uslijedio je još hrabriji - izdavaštvo. Kako se kao izdavač snalazite i borite na ovom nevelikom tržišnom i jezičkom prostoru?

– Prava riječ - snalazim se. Nisam ekonomista, niti trgovac, ali nekako uspijevam sama uz pomoć ljubavi publike i svoje intuicije da opstanem. Knjižarski rabati su pedeset odsto cijene, štampa i distribucija su poskupjeli, nameti države ogromni, a ja se slabo razumijem u brojke, te eto, snalazim se. Da je vlasnik izdavačke kuće neki ekonomista ili bar da sam ja malo vještija u raznim kombinacijama za otkup knjiga, Izdavačka kuća „Dedić“ bi bolje stajala. Ali, ne žalim se. Uspijevam da radeći ono što volim obezbijedim sebi pristojan život i pomognem kćerki dok se školuje.

• Na čemu trenutno radite?

– Pišem novi roman na osnovu ispovijesti nekoliko fascinantnih žena, trudim se da moja nova emisija o porodičnim problemima „Dame s hercom“, koja se kao i „Balkanskom“ emituje na Blic televiziji, bude još bolja, pravim spisak gostiju za drugu polovinu ove 23. televizijske sezone i radujem se radnom januaru u Pržnom, gdje ću u toj ljepoti ispisati, kao i uvijek, najljepše stranice koje će čitaoci od 18. juna čitati i voljeti.

• Kako obilježavate novogodišnje i Božićne praznike?

– U ponoć sam posljednjih dvadeset i nešto godina uvijek na crnogorskoj obali. Tri dana ću sa prijateljima da budem po trgovima, a onda se povlačim u karantin i u „Meastralu“ pišem. Volim sve da slavim, male i velike uspjehe, moje, mog djeteta i ljudi koje volim, a još kada imam i te opštenarodne povode, poput Nove godine i Božića, slava i rođendana, ne propuštam priliku da budem kraljica podijuma.

• Kakve snove, planove i želje imate?

– Za mene želim samo zdravlje, jer kada se dobro osjećam mogu da se nosim sa svim što mi život donosi, pa i da ostvarujem svoje snove i ispunjavam želje. Svima kao i sebi želim što više radnih, ali bezbrižnih dana koje nam neće kvariti ničija bahatost.