Riječ je o komadu "Hasanaginica" u produkciji beogradskog Narodnog pozorišta, po tekstu Ljubomira Simovića, a koja je na repertoaru ovog teatra neprekidno od premijere 30.12.2001. godine. To ovaj komad čini i najstarijom dramskom predstavom Narodnog pozorišta u Beogradu, a istovremeno i najdugovječnijom predstavom dramskog žanra u svim beogradskim teatrima.
Glumica Vanja Ejdus bila je Hasanaginica i u prvoj podjeli, a ta uloga donijela joj je i prvu Sterijinu nagradu. Navela je da joj je ovo izvođenje bilo posebno, jer, predstava je rađena za jedan mali, intimni prostor, i s obzirom na veličinu sale KIC-a, plašila se da će izgubiti nešto od toga. No, kaže Ejdus, kada je čula tišinu, osjetila je povezanost s publikom, i njihovu pažnju. Navodi da je strašno zanimljivo iskustvo igrati istu ulogu 25 godina. Kad uđe u kostim i izađe na scenu, kaže ona, ne može da odredi da li je 2002. ili 2025. godina.
– Meni je strašno čudno, miješaju mi se i vremena i trenutak. A s druge strane, moj život prolazi. Život se dešava, a sve te godine predstava i dalje su tu, i život stoji, i postoji - kaže Ejdus. Napominje da je ipak ona rasla i sazrijevala, da se prilagođavala, jer ni ona nije više istao kao kada je prije 25 godina dobila ovu ulogu, jednu od prvih nakon akademije.
Ulogu Hasan-age od 2008. na scenu donosi Nenad Stojmenović. Ističe da ga je ova uloga provela kroz različite faze od dječaka do jednog zrelog muškarca. Dekade prolaze, a predstava živi, kaže Stojmenović.
– Kao kada čitaš neki jako dobar roman u studentskim danima i kasnije ga ponovo pročitaš, i onda je to drugačiji rakurs, drugačija perspektiva – kaže Stojmenović.
Napominje da se predstava više puta obnavljala, i samim tim i mijenjala, donoseći uvijek neki novi kvalitet.
– Predstava se mijenja, živi je organizam, ali ona živi svoj život autonomno - kaže Stojmenović, navodeći da ova predstava ostavlja snažan utisak i donosi veliku interakciju između publike i glumaca. I svaka generacija je čita na neki svoj način, kaže Stojmenović.
Aleksandar Srećković Kubura napominje da je rad s Jagošem Markovićem, a s kojim je radio na preko 20 predstava, "uvijek bila ljepota pozorišta na prvom mjestu i ljepota stvaralaštva i sloboda kreacije". Napominje da "Hasanaginica" svojim trajanjem pokazuje koja je bila snaga Jagoševog izraza, pogotovo kad se spoji sa tako vrhunskim piscem, kao što je Ljubomir Simović. Napominje i da komad pokazuje da Jagoševo djelo i energija odolijevaju vremenu, da traju.
Potvrdio je i novinarsko pitanje o promjeni Simovićevog teksta na kraju drame, kad se kaže "umro je od neke ljubavi". Napominje da je tekst izmijenio sam Marković, a da Simović nije imao ništa protiv, jer svoje tekstove nije davao rediteljima kojima nije vjerovao.
– Ovaj tekst se razlikuje od originala, u smislu da su neke scene ispremještane, da su spojene dvije-tri u jednu scenu, i samim tim je i ta ljubav koja završava predstavu. Jagoš je htio da njome naglasi tugu, koja nastaje iz nedostatka i želje za ljubavlju, a to je kada Hasan-aga kaže "prvi put da je poljubim, a da ne okrenem glavu". Umio je da napravi fenomenalnu predstavu... – zaključio je Srećković.
