Rediteljski rukopis sarajevskog režisera Dina Mustafića dobro je poznat i pozorišnoj publici u Crnoj Gori. A, kako Mustafić posmatra rukopise drugih autora, naročito prozaista i dramskih pisaca, na koji način im pristupa i zašto i kada za njima poseže, saznali smo razgovarajući prilikom njegovog nedavnog boravka u Podgorici. Naime, bio je jedan od gostiju - učesnika književnog festivala "Odakle zovem". Mali kuriozitet, kako nam je rekao, jeste da je bio učesnik i prvog izdanja ovog festivala, prije 15 godina.
– Iznenađen sam kako je vrijeme proletjelo, i evo me ponovo na festivalu poslije 15 godina. Ujedno, bio je ovo razlog i da iskoristim prvu profesionalnu priliku da ponovo dođem u Podgoricu i vidim neke svoje drage prijatelje - kazao je Mustafić za "Dan".
• Veza književnosti i teatra, filma i televizije je organska, prirodna. Vi često adaptirate književna djela, pripodbljavate ih jednom od ovih izraza, pa me interesuje koliko je to za Vas zadiranje u neko drugo tijelo, možda kao kad hirurg secira, ili Vam je to ipak sasvim prirodno?
– Prije završetka Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu diplomirao sam komparativnu književnost, ja sam komparativista i imam veliki respekt prema literaturi. Za mene je literatura predtekst svega mogućeg u vizuelnim i performativnim medijima. Tako se i ponašam i prema velikom broju proznih djela, romana, koji su me svojim scenskim ili filmskim potencijalom okupirali, i onda sam vrlo često u svojoj praksi zajedno sa dramaturškim timovima radio transpoziciju literature, romaneskne strukture, nekada čak i poetičke strukture, u dramski tekst ili u scenario ili sinopsis. U tom smislu sam neko ko roman uvijek čita dioptrijom reditelja i često romane za koje su mnogi rekli kako si se to usudio da režiraš i postaviš, bio sam vrlo zadovoljan njihovom pozorišnim inscenacijama. Na ovogodišnjem festivalu "Odakle zovem" jedan od učesnika je izvrstan hrvatski prozni pisac Damir Karakaš, a njegov posljednji roman "Okretišete" sam u decembru prošle godine postavio u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. To je jedan specifičan roman, jer ko pozna Karakašev stil, zna da je to svojevrsni unutrašnji monolog, specifičan tok svijesti. Međutim, u sjajnoj dramatizaciji Darka Lukića i sa sjajnim glumcima splitskog HNK mislim da smo napravili predstavu koja je na teatarskoj ravni jako lijepo komunicirala s publikom. Imali smo odličan fidbek. Naprosto, mislim da tekstovi koji nisu pisani za pozorište svi imaju potencijal za scensku adaptaciju.
• Često čujemo da je potrebno na scenu postavljati što više svjetskih i-ili domaćih dramskih klasika. Što su Vaši afiniteti? Da li se prije opredjeljujete za izazov savremenog teksta ili za klasiku, a koja je izazov samim tim što je klasika, jer nosi mogućnost novog čitanja i postavljanja?
– Mislim da se mi klasici uvijek vraćamo u kriznim epohama. Zašto? Jer je klasika preživjela test prostora i vremena, i onda se klasici vraćamo kao jednom vrelu, jednoj inspiraciji u kojoj pokušavamo da pronađemo ne definitivne odgovore već da dođemo do onih pravih pitanja koja smo takođe u ovom vremenu izgubili iz radara. To su ona pitanja koja treba da nas uznemire, koja treba da nas dovedu u pitanje u egzistencijalnom smislu jednog promišljanja kakav je to svijet u kojem trenutno živimo. I klasika je tu izvrsna, jer nudi širok spektar tema koje se mogu otvoriti i čitati iz ove vremenske perspektive. Tako je sa svim klasicima. Dobar tekst je poput sunđera, umočite ga u kofu vremena kojem vi pripadate, a on se popuni u svim porama s nekim sadržajem. U tom smislu mi je klasika inspirativna. Ja sam dosad imao neki balans između klasičnog i modernog, i ne bavim se time da li je nešto pisano moderno ili klasično, ili u savremenom ključu. Puno sam radio sa živim piscima, i to ima svoju draž. Ja nisam od onih reditelja koji kažu najbolji je mrtav pisac u teatru, jer ja volim interakciju i dijalog u teatru. Čak se volim vraćati nekim tekstovima koji su prije mnogo godina postavljeni i čije su praizvedbe obilježile istoriju pozorišta, pa da im se onda opet vratim poslije dužeg vremena, kao s tekstom Gorana Stefanovskog "Divlje meso", koji je za sarajevsku izvedbu kada sam je ja radio, dopisao dvije nove scene. To je uvijek izazov. Mislim da u našem poslu nema zatvorenih procesa. Pisanje je otvoreni proces, kao i teatar. Čak i kada se stavi tačka na posljednju rečenicu na posljednjoj stranici, to je tek početak onoga za čim mi žudimo, a to je dijalog s gledaocem i čitaocem.
• Ovaj festival izgradio je svoju prepoznatljivost i po davanju pažnje kratkoj priči. Zašto je važno da priča opstaje kao forma?
– Mi živimo u vremenu u kome smo vidjeli kakav je svijet kada se priča razbija, kada se dekonstruiše, kada se po njoj lupa macolom, kada ona odlazi u paramparčad. Priča je važna jer se okupljamo oko priče, neko nam pričom zaokuplja pažnju, neko nas pričom čini boljim čovjekom, preko priče upoznajemo karaktere i otvaramo nove, drugačije horizonte, upoznajemo se s drugim i drugačijim. Priče su poniranje u mikrosvijet, u unutrašnjost, u neke procese koji nisu tako lako uhvatljivi u pojavnom svijetu, a nekad su i neizrecivi, i samo ih umjetnost pisanja ili pričanja priče može artikulisati. Zato mislim da je priča važna.
• Vašeg oca (snimatelja i reditelja Mustafu Mustafića), prilikom njegovog nedavnog gostovanja u Crnogorskoj kinoteci, malo u šali, pitala sam da li ste se zbog njega više okrenuli teatru, a kako biste napravili porodični i generacijski otklon od filma, iako ste radili i filmove?
– To je splet raznih okolnosti, ali, upravo sad treba da radim jedan film po scenariju Viktora Ivančića i Emira Imamovića Pirketa. Naprosto je kod nas pokretanje filmskih projekata iznimno teško, mukotrpno, puno više faktora odlučuje nego kakva je ideja, kakav je tekst, priča, i onda sam pobjegao u pozorište, u kojem možda nije jednostavnije, ali, valjda čim ima manje para nego na filmu, onda je to puno prohodnije.
• Da li je zato onda pozorište i slobodnije?
– Da, mnogo je slobodnije, i nekako je asketskije, jer ostajete samo vi, pozornica, glumci, dok na filmu mnogo toga ovisi i o nekim tehničkim aspektima da bi to umjetničko djelo moglo i živjeti.
Ž.JANjUŠEVIĆ
Коментари (0)
Оставите свој коментар