Ponosno ističemo da pripadamo zemlji bogate kulturne baštine i višeslojne istorije, ali se rjeđe zapitamo koliko zaista poznajemo to što smo naslijedili – i vidljivo, opipljivo, i ono koje živi u pamćenju prostora i vremena. Nerijetko, briga o kulturnoj baštini ostaje ograničena na uske stručne krugove, dok se šira javnost uključuje tek u trenucima kada je ono ugroženo. I tada, pažnja traje kratko, kao odjek koji se brzo gubi. U javnom prostoru valorizuju se tek pojedini segmenti našeg kulturnog nasljeđa, dok mnoge dragocjene priče ostaju na margini.
Jedna od takvih priča vodi nas u grad koji su, prema drevnom predanju, osnovali mitski Kadmo i Harmonija. Upravo tu, u tišini budvanskog Muzeja i galerija, čuvaju se podni mozaici – svjedoci prolaznosti vremena i trajanja umjetnosti. O njihovom značaju, simbolici i mjestu u kulturnoj mapi našeg prostora govori istoričarka umjetnosti mr Lucija Đurašković.
– U likovnoj umjetnosti, naročito antičkoj, ranohrišćanskoj i vizantijskoj, mozaik je kao tehnika ukrašavanja zidova i podova zauzimao izrazito značajno mjesto. Podni mozaici predstavljaju jednu od najtrajnijih i najupečatljivijih formi likovnog izražavanja u antičkom i ranohrišćanskom svijetu. Izrađivani od sitnih kamenih, keramičkih ili staklenih kockica (tesera), mozaici su imali i dekorativnu i simboličku funkciju. Najčešće su krasili podove javnih građevina, vila, kupatila i sakralnih objekata, a kroz motive, stil i tehniku izrade odražavali su estetske ideale, društveni status naručilaca i dominantne religijske ili ideološke vrijednosti određenog perioda – pojašnjava Đurašković.
Područje Budve, ističe ona, bogato je mozaicima iz različitih istorijskih perioda, a datiraju od rimskog perioda, preko kasne antike, do ranog hrišćanstva, pri čemu se na njima uočavaju jasne promjene u ikonografiji.
– Rimski podni mozaici odlikuju se visokim stepenom tehničke preciznosti i razvijenim osjećajem za realizam. Najčešće su krasili vile, terme i javne zgrade, a teme su bile raznovrsne: mitološke scene, prikazi bogova, lova, svakodnevnog života, kao i geometrijski i biljni ornamenti. Dominiraju crno-bijele ili umjereno kolorističke kompozicije, naročito u ranijem periodu. Posebna pažnja posvećivala se perspektivi, proporcijama i iluziji pokreta, što svjedoči o snažnom uticaju helenističke umjetnosti. Ovo potvrđuje i najstariji antički-rimski mozaik na budvanskom području, koji predstavlja primjer mozaičkog poda iz II vijeka nove ere, a spada u red najstarijih egzemplara muzivnog slikarstva pronađenih na prostoru Balkana. Mozaik je otkriven u temeljima starog hotela "Avala", nakon zemljotresa 1979. godine, u neposrednoj blizini antičke nekropole, a prvobitno je pokrivao pod javne građevine povećih dimenzija sa odajama različitih sadržaja i namjene, tzv. "Villa Urbana" - kaže Đurašković.
Mozaik je rađen u tehnici "opus vermiculatum", odnosno zbijenijim ređanjem kockica pretežno jednake veličine. Figuralne predstave na ovom mozaiku su izrazito dvodimenzionalne, dok je kolorit uglavnom monohroman. Kontrast podloge i figura istaknut je odnosom bjeličaste pozadine i predstava urađenih svijetlo i tamno sivim i svijetlo i tamno plavim kockicama, sa crvenkastim detaljima.
– Bliske paralele u smislu izrade i stila ovog mozaika nailazimo u Ostiji Tiberini, gradu pored Rima, koji je u antičko doba predstavljao značajnu ratnu i trgovačku luku. Kako umjetnička vrijednost mozaika, tako i njegove stilske i tehničke osobenosti, svjedoče da je riječ o reprezentativnom djelu antičke rimske umjetnosti sa simboličnim predstavama zmaja, zmija, delfina i bića iz svijeta morske faune, dok, kako se pretpostavlja, središnja emblema, ukradena prije kasnijeg otkrića većeg dijela, upućuje na eventualni jedinstven primjer likovnog ovaploćenja poznate legende o postanku Budve, odnosno njenim osnivačima Kadmu i Harmoniji – kaže Đurašković.
U kasnoj antici dolazi do postepenih promjena u stilu i ikonografiji podnih mozaika. Realistični prikazi ustupaju mjesto stilizovanijim formama, dok se kompozicije pojednostavljuju i postaju frontalnije. Boje postaju izraženije, a ornamentalni motivi dobijaju veću važnost, kaže Đurašković, dodajući da su u ovom periodu česti simbolički prikazi, kao i naglašena dekorativnost, što odražava promjene u estetskim shvatanjima i duhovnim vrijednostima društva.
– Za kasnoantički podni mozaik koji je otkriven na području Petrovca se pretpostavlja da je nastao sredinom IV vijeka, a primjer je simbioze kasnoantičke i ranohrišćanske umjetničke tradicije, te označava i same početke ranohrišćanske umjetnosti na Crnogorskom primorju, odnosno južnom dijelu istočne obale Jadrana. Ovaj velelepni mozaik je ukrašavao pod vile rustike - "Villa Rustica" - nekog moćnijeg veleposjednika koja se nalazila u neposrednoj blizini puta Epidaurus-Scodra, puta koji je povezivao Epidaurus sa glavnim gradom tek osamostaljene rimske provincije Prevalis – kaže Đurašković.
Podsjeća da je fragment mozaičkog poda otkriven sasvim slučajno 1902. godine, sa poznatom predstavom triju riba sa jednom zajedničkom glavom, koji, nažalost, do danas nije ostao sačuvan.
– Tada su u neposrednoj blizini mozaika pronađeni i grobni nalazi – vaza od zelenkastog stakla i nekoliko antičkih novčića koji su potom izgubljeni, pa je preciznije zaključke u vezi sa ovim otkrićem skoro nemoguće izvoditi. Nešto kasnije, 1941, u blizini mjesta gdje je otkriven dio prethodnog mozaika, pronađena je znatno potpunija, veća i bolje očuvana podna dekoracija još jednog prostora iste građevine, o čemu 1963. godine piše V. Jovanović u knjizi "Novi kasnoantički mozaik u Petrovcu na moru". Riječ je o mozaiku površine oko 37,5 kvadratnih metara, koji kompoziciono predstavlja jedinstvenu cjelinu pravougaonog oblika, podijeljenu na 12 jednakih polja ornamentom u vidu pletenične prepletne trake, dok je cjelokupna pravougaona površina okružena stilizovanom valovitom lozicom obrazovanom od ritmički postavljenih pelti. Dvanaest kvadratnih ploča raspoređeno je tako da se po četri nalaze u vertikalnom i po tri u horizontalnom redu. Znatna oštećenja pojedinih polja (8. i 12), onemogućuju prepoznavanje motiva koji su bili predstavljeni na njima. U ostalim poljima karakteristično je ponavljanje, ali ne i naizmjenično, određenih istih motiva – geometrijski ili vegetabilni – navodi Đurašković.
Istaknuta polihromnost mozaika postignuta je upotrebom šest raznovrsnih kolorističkih tonova kamenih kockica.
– Rutinska preciznost izrade u tehnici "opus tessellatum", navodi na pretpostavku da su ga negdje sredinom IV vijeka radili majstori iz kruga salonitske radionice. Međutim, analogija sa rijetkim prikazom kombinacije motiva krstastih pelti i ukrštenih hljebova (Solomonov čvor) upućuje na veze sa Akvilejom i njenom majstorskom radionicom. U pogledu stila na mozaiku je primjetna sklonost majstora ka kitnjastom i izrazito dekorativnom načinu izražavanja uz čestu upotrebu toplih, ružičastih tonova tesela. Istraživanja su pokazala da crno-sive tesele potiču iz Spiča, zelene sa plaže u Bečićima, ružičaste iz Boke, dok su ostale vrste, uglavnom, lokalne – kaže istoričarka umjetnosti.
Topli tonovi ružičastih tesela, kakvi su upotrebljeni na ovom mozaiku, često se sreću i na fragmentovanim ostacima mozaika u okolnim mjestima u Boki (Prevlaka kod Tivta, Risan, crkva Sv. Srđa i Vakha u Podima kod Herceg Novog). Utvrđeno je da se mejdan ovog specifičnog ružičastog kamena i nalazio upravo u Boki, u Đurićima
– Ako izuzmemo antički-rimski mozaik, ostala dva, kasnoantički i ranohrišćanski otkriveni na području opštine Budva predstavljaju značajna svjedočanstva o vremenu o kome nam, bar kada je riječ o Crnoj Gori, istorija nije ostavila naročiti broj materijalnih dokaza, dok u likovnoj umjetnosti ukazuju na klicu koja će se rascvjetati u srednjovjekovnoj hrišćanskoj umjetnosti – zaključuje Đurašković.
