Manifestacija "Mjesec poštovanja džeza - JAM 2025" crnogorskoj publici u Podgorici i na Cetinju pružila je priliku da uživaju u koncertu Golnar & Mahan trija - Golnar Šahjar, Mahana Miraraba i Amira Vahba u velikoj sali KIC-a "Budo Tomović", odnosno dua Šahjar - Mirarab u sali Ministarstva kulture i medija. Ovaj sastav koji čine austrijski džez muzičari iranskog i egipatskog porijekla izveo je svoje kompozicije u kojima se na najbolji način ocrtao moto ovogodišnjeg 18. JAM-a - "Jazz East & West". Jer, pored džez improvizacija, ritmova i harmonija, na scenu su donijeli i melodije i ritmove svojih folklornih tradicija. Sa iransko-kanadsko-austrijskom pjevačicom, kompozitorkom, pjesnikinjom i multiinstrumentalistkinjom Golnar Šahjar, koja je sa kolegama prvi put svirala u Crnoj Gori, razgovarali smo pred podgorički koncert. Kako je rekla, ne može reći da ima očekivanja, već želje, kada je u pitanju prvi koncertni susret s našom publikom.
– Želim da se ljudima svidi ono što sviramo, u smislu da nakon što čuju ono što sviramo kažu da im se to dopalo, da su otkrili nešto novo, da su se sjetili nečeg što su davno zaboravili. Želim da naša muzika ljudima otkrije i neke njihove osjećaje, da se s tim osjećajima zbliže, kao i sa osjećajima drugih ljudi u sali. I to je maksimum koji mogu da poželim, da se povežemo. Muzika je povezivanje, to je jezik koji nema riječi, koji se ne može definisati riječima, ali koji možemo iskusiti i osjetiti, i to je nešto zajedničko svim ljudima - rekla je Šahjar u intervjuu za "Dan", napominjući da sebe ne ograničava samo na džez, niti sebe vidi samo kao džez pjevačicu i pijanistkinju, jer funkcioniše u različitim umjetnostima i pravcima.
• Kako ste se zainteresovali za džez? Kada i kako ste počeli da svirate džez?
– Prvi put sam u kontakt s džezom došla Austriji i zavoljela sam ga, jer mi se prvi put otvorio prostor u kome mogu da budem svoja na svome. Recimo, i džez standard, na primjer, možete izvesti na svoj način. Zato, volim ideju da postoji prostor u kojem mogu slobodno da se krećem, i za mene je sloboda najatraktivniji aspekt džeza. Ujedno, postoje i izazovi, jer džez vas izaziva tehnički, ali i emocionalno, i to je muzička forma koja zahtijeva od vas da komunicirate veoma, veoma pažljivo sa ostalima, sa svojim kolegama. To je zapravo praksa bivanja, koja u sebi sadrži improvizaciju, spontanost, gdje postoji lični izraz ali i komunikacija s njim, a to volim. Taj oblik izražavanja nisam mogla da nađem u drugim oblicima muzike. Na primjer, ako pjevate u klasičnoj evropskoj umjetničkoj muzici, pjevač je pomalo odvojen od orkestra, a glas je u službi teksta. Ali, u džez muzici, glas postaje sopstveni instrument, i to smatram fascinantnim. I to nije samo u džez, već i eksperimentalnoj muzici. I zato sam ga zavoljela, jer sam mogla da se povežem sa svojim glasom i svojim tijelom na potpuno nov način.
• Šta za Vas predstavlja džez?
– Džez za mene predstavlja u svojoj osnovnoj filozofiji, ideji, stalnu potragu za onim ko smo i ko bismo mogli da budemo. I to je takođe dijalog između vas i vaše okoline. Slušamo i govorimo, i sve vrijeme se vodi razgovor. Naravno, ne rade i ne razmišljaju svi džez muzičari na taj način, ali ja tako razumijevam filozofiju džez muzike. Takođe, treba imati u vidu da su džez kreirali Afroamerikanci, da je to muzika koja je nastala iz njihovog otpora, borbe. Dakle, moramo priznati da je ova muzika bila oblik otpornosti i borbe, izraz snage. Zato pokušavam da, ako to prevedem u moje iskustvo kao žene, kao migranta u Evropu i Kanadu, nekog ko dolazi iz kulturnog miljea koji ima mnogo društvenih i političkih izazova, pokušam da ostanem lojalna osnovnoj ideji toga, a to je zvuk otpornosti i otpora. E sad, čemu se opiremo? To je pitanje. Opiremo se, generalno, da kažem vrlo jednostavno, svakom obliku dominacije, i onoj van nas i onoj unutar nas. Kompleksno je, naročito zato što pokušavamo da prigrlimo život, a ne smrt, rast i napredak, a ne destrukciju.
• Neko će reći da je to tipično za žene, ženska filozofija gledanja na život.
– Da li je to samo ženska filozofija? Mislim da je to stara filozofija, i da podjednako važi i za muškarce i za žene, to je humana, ljudska filozofija.
• Vi ste i pjesnikinja, koja kombinuje govorenje svojih stihova sa džez muzikom, što zvuči i dirljivo i snažno istovremeno. Naročito je emotivno jaka Vaša pjesma "Tell My Mother" koja govori o Vašoj majci i zemlji Vašeg porijekla, a koja bi mislim bila razumljiva i mnogim ženama na Balkanu.
– Mislim da se može razumjeti bilo gdje u svijetu. To iskustvo brutalne dominacije, koja se ponekad ospoljuje u ratovima i ubistvima, ali, koja je ponekad i veoma suptilno skrivena, nijansirana, skoro nevidljiva. A pjesma o kojoj govorite je moja reakcija, moj komentar na revoluciju u Iranu (islamsku revoluciju, kako se kod nas uobičajeno naziva, op.aut), koja je i socijalna i kulturna revolucija, i koja je veoma specifična čak i u regionu otkud potiče moja majka. To je bio moj komentar koji je izašao iz mene kao žene, ali i kao nekog ko osjeća kolektivnu traumu. Te riječi koliko pripadaju meni, toliko pripadaju i kolektivnom iskustvu, jer govore o tome što znači biti žena u toj regiji. Ali, s njima se može identifikovati bilo ko i bilo gdje u svijetu ko je osjetio sličnu ekstremnu formu nasilne i traumatične dominacije i ko pokušava da se tome odupre.
• Na koji način su povezani džez muzika i poezija, da li je to možda slično kao kod antičkih Grka gdje je određeni pjesnički rod bio povezan s određenim ritmom?
– Iranska klasična poezija ima veoma jaku vezu sa ritmom u tekstovima, stihovima koji se potom "prevode" u muziku. Međutim, to nije ono što mi radimo. Trudimo se da izađemo iz tog tradicionalnog ritma u rimama, u jeziku. Većina poezije koju pišem smatra se savremenom poezijom. Ima povezanosti, ali nema klasičnu ritmiku, naročito ne u smislu forme kao neke formule u koju stavljate riječi. Jer ja tražim slobodu. Ne kažem da je tradicionalan način pisanja poezije loš ili pogrešan, ali meni je potrebno nešto drugo, zato tražim slobodu i u formi i u sklopu riječi dok pišem poeziju.
• Ipak, dok pjevate, kombinujete tradicionalnu folk muziku sa džez harmonijama i džez načinom pjevanja. Kako je došlo do tog spoja, spontano ili namjerno?
– Do toga dolazi kada ste izloženi različitim kulturnim konceptima i kontekstima. U mom slučaju, konkretno, sa 16 godina sam migrirala u Kanadu, pa sam se onda preselila u Evropu, u Austriju, gdje sam bila izložena različitim kulturama i ljudima koji se na različit način izražavaju. I ovo kako se sada izražavam je moj autentični glas, a koji je oblikovan tako što sam uzimala dijelove različitih iskustava i stvarnosti kojima sam bila izložena, koji su onda odjeknuli na ovaj način. Zato je način na koji pjevam upravo takav, i s njim mogu da se identifikujem i kao osoba. I snaga mog glasa dolazi i iz emotivne "kutije" žene Srednjeg Istoka, ali i činjenice da sam migrantkinja, kao i da sam neko ko može jasno da izrazi svoja osjećanja. Nikad se nisam plašila emocija. Sjećam se, i kao dijete sam mogla da uobličim što osjećam i da to iskažem. U našoj porodici, što je zanimljivo, svi smo veoma ekspresivni, ne bojimo se da stvari kažemo glasno. Znači, u porodici sam "istrenirana" da budem glasna, da znam da osvojim prostor i što znači da glas dođe do izražaja u nekom prostoru, da "zauzme" taj prostor. I to sam naučila u porodičnom okruženju.
