PIŠE: Novica Đurić
Naš pjesnički sabrat, Ilija Lakušić, pisac zanimljive proze i aforizama, svojim djelom je obilježio doba u kojem je pisanje imalo smisla i cijenu. Čovjek koji je preživio baš onako kako je pisao u knjizi "Robija iza stakla".
U svojoj poeziji ostvarivao je spoj tradicije i modernog književnog postupka. To je naročito pokazao u stihovima inspirisanim našom nacionalnom istorijom, koju je pjesnički izrazio kroz odnos dva velikana, Sv. Petra Cetinskog i njegovog sinovca Petra II Petrovića Njegoša.
Ilija Lakušić ostaje nezaobilazno ime moderne srpske književnosti. Ako se tome doda njegov ukupan doprinos našoj kulturi, onda je još jasnija njegova pozicija koju je kao pisac imao u savremenoj Crnoj Gori. Doći će vrijeme velikih pjesnika, a Lakušić je ispisao knjige za to doba. I Lakušićeva smrt potvrđuje da je i njega, kao sve istinske pjesnike, izdalo srce.
Još kao srednjoškolac, potom student Ekonomskog fakulteta na kojem je i diplomirao, pisao je poeziju i svoj dar i talenat najprije prenosio u Klubu pisaca Doma omladine, potom u Udruženju književnika Crne Gore čiji je bio predsjednik u više mandata.
Po završetku studija bio je novinar lista "Borba", dopisnik iz Crne Gore, kao i "Pobjede". Prije toga među čitaocima je stekao poseban status u "Omladinskom pokretu", jedinoj slobodnoj novini osamdesetih i devedesetih godina u Crnoj Gori, pišući i uređujući satiričnu rubriku iz koje i danas proviruju neke njegove duhovite i šarmantne dosjetke.
Među rijetkim piscima toga doba, Lakušićeve knjige su objavljivane kod izdavača van granica Crne Gore, kod renomiranih izdavačkih kuća poput "Rada" i "Srpske književne zadruge".
Jedno vrijeme bio je ministar kulture u Vladi Crne Gore, potpredsjednik Skupštine opštine Podgorica, direktor Muzeja i galerija Podgprice, i direktor i osnivač izdavačke kuće "Obodsko slovo". Bio je član akademske književnosti u Varni...
Objavio je oko četrdesetak knjiga poezije i proze, a među pjesnike se upisao prvom knjigom "Robija iza stakla" koja se i poslije toliko decenija ubraja među značajna pjesnička ostvarenja.
Lakušić je stekao status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore, nakon dobijanja "Trinaestojulske nagrade". Prethodno je dobio nagradu "Marko Miljanov" Udruženja književnika Crne Gore, nagradu "Risto Ratković" u Bijelom Polju, nagradu "Mladost" na Festivalu mladih u Berlinu, Povelju "Jovan Skerlić" u Vrbasu, nagradu "Miodrag Ćupić", više nagrada Ministarstva kulture Rusije.
Objavljivao je poeziju na desetak stranih jezika i bio zastupljen u više antologija poezije i proze.
Bilo je sve to za života. Tek sada slijedi ono iznova književno čitanje i slava čitalaca, kada već kritika bira omiljena imena, a ne dobre knjige. Iskreno vjerujem da će ono što je stvarao Ilija Lakušić dobiti i ono mjesto koje mu pripada, a za početak nije za podcjenjivati da je on odavno pisac iz čitanki.
Evo i stiha iz pjesme "Dvije svijeće" (knjiga "Dva Petra"):
"...Čitao dva Petra, sa Cetinja oba,/ palio svijeće između dva groba..."
Evo, i mi danas, njegovi prijatelji, pjesnička sabraća i ja, kao njegov višedecenijski prijatelj, kum i brat, palimo svijeće za pokoj njegove duše, za napredak njegove porodice i da svjetlost voštanica obasja svako njegovo slovo u svim narednim godinama, decenijama i vijekovima.
I opet, dragi Ilija, brate moj, vjerujem u tvoj stih:
"No, ja nešto mislim, nema toga vjetra/ koji duva tako da ugasi Petra."
Vjerujem da nema.
Neka ti je mirnije među anđelima, nego što to bi među ljudima, dobri moj kume i brate.
