Radovanović je bio jedan od najznačajnijih stvaralaca jugoslovenske i evropske avangarde, a publici u Podgorici predstavljena je multimedijalna postavka na kojoj su prezentovani njegovi najvažniji radovi, u kojima je povezao muziku, poeziju, vizuelne forme, nove medije i tehnologiju, razvijajući sopstvene koncepte poput vokovizuela, taktizona, projektizma i sintezijske umjetnosti. Postavku u Galeriji MSUCG čini oko 50 radova.
Nikčević je istakla da svako predstavljanje Radovanovićevog rada otkriva povezanost sa paralelnim praksama internacionalnih umjetnika i relevantnim umjetničkim tokovima, potvrđujući koliko je bio ispred svog vremena. Tako, neki ključni novomedijski radovi kasne za Radovanovićevim ostvarenjima iz 1970-ih, kaže ona.
– Čini se nepravednim da Radovanović, koji je rodonačelnik novih tendencija u umjetnosti, nije dobio zvaničnije mjesto, da nije postavljen kao autoritet u tom polju - rekla je Nikčević, napominjući da je velika uloga Janjića i MSU iz Beograda, privatnih i kolekcije porodice Radovanović, u kreiranju ove izložbe.
Radovanović je ostavio za sobom ogroman korpus umjetničkih i teorijskih djela, a zvanična likovna kritika, uprkos tome, dugo je ignorisala taj rad, ističe Janjić. Pažnju publici skrenuo je na repliku Radovanovićevog rada "Pričinjavanja", a koji je možda i prvi konceptualni rad koji se bavi muzikom i akcijom - odnosno performansom, a za koji, kaže Janjić, muzičari navode da je možda čak i prva minimalistička kompozicija.
– Radovanović je stalno pokušavao da probije granice, da istraži nove medije, a jednom prilikom je rekao i da je to bio osnov rada "Medijale" na početku - istraživanje novih medija, o čemu svjedoče i njihove akcije, odnosno proto-performansi - rekao je Janjić. Potkrijepio je to potom u razgovoru s novinarima.
Radovanović je vrlo rano krenuo da istražuje granična područja umjetnosti, jer ga nijesu zanimale tradicionane forme ni u likovnoj umjetnosti ni u muzici, i zato je među prvima uključivao nove medije i nove načine umjetničkog izraza, kaže Janjić. Po njemu, Radovanovićevi najbolji radovi nastaju 1950-ih godina, gdje postoji jedinstvo u kojem riječ i zvuk formiraju "sliku" i obrnuto, uključujući sva čovjekova čula.
