Slikarka Jelena Vušurović ovih dana predstavlja se 20. samostalnom izložbom "Mi, a veliki od Prijestonice" u galeriji cetinjskog Centra za kulturu. Izložbom obilježava i 25 godina rada. Izložbu je posvetila Cetinju i njegovoj sigurnijoj budućnosti, odnosno najmađim građanima Cetinja - djeci, onoj koja rastu u Prijestonici, i koja svojom maštom i energijom čuvaju pozitivni duh grada.
U razgovoru za "Dan" na prvo mjesto Cetinjanka Jelena Vušurović stavlja da je majka Davida i Sare, a tek potom govori o svemu ostalom. Na cetinjskom Fakultetu likovnih umjetnosti je i diplomirala i magistrirala. Pored samostalnih predstavljanja, Vušurović je učesnica i na preko 200 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnica je međunarodnih i internacionalnih nagrada, učesnica festivala, članica Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, članica zdravstvene fondacije u Indiji, izvršna direktorka Likovno-ekološke kolonije Srbac, članica Regionalnog centra zapadnog Balkana u Slovačkoj, koordinatorka radionica za djecu, humanitarka, likovni pedagog...
• Zašto ste Vašu tekuću izložbu u Centru za kulturu Cetinje naslovili "Mi, a veliki od Prijestonice"? Ima li umjetnost danas moć ako ne da promijeni, a onda bar da pokrene promjene u društvu?
– "Mi,a veliki od Prijestonice" je jasna inspiracija na Cetinje. Izložba je imala za cilj da makar za tren zaboravimo protekle teške momente i da se podsjetimo da imamo nadu i budućnost. Apsolutno rezignirana sam se posvetila ovome do kraja i sudeći po publici, uspjela. Osjetimo se nekad da smo u liminalnim vremenima, ali, ipak imamo svijest da prepoznamo poruke poslate kroz umjetnost. Uvijek se vide i pročitaju. Umjetnost jeste tiha, ali ostaje duboko u memoriji.
• Ovom izložbom obilježili ste i 25 godina likovnog stvaralaštva. Kada se sad osvrnete, što Vam se čini posebno važnim, upečatljivim? Da li biste sada može nešto promijenili, uradili drugačije?
– Nakon 25 godina rada, sa 20. samostalnom izložbom mogu još da kažem da jedva čekam sljedeći izazov, što govori da je koja želja da ne ostanem u manirizmu. Nije stvar i želja promjene, već emocije i promjene koje me okružuju. Svjedoci smo svih ekonomskih, društvenih promjena, nasilne različitosti i neprihvatanja, stoga kao umjetnik se nesvjesno ili svjesno uklapam u sve životne anomalije. Ništa ne bih mijenjala, osim bol koji sam kroz svoj život uspjela da vidim i doživim, pa me je naveo da i takve izložbe pravim, kao i patnju svoga grada, gdje sam sa ovom izložbom pokušala da prenesem da imamo nadu.
• Kao pedagog, na čemu insistirate? Što ste naučili od Vaših učenika?
– Prisutnost djece me je naučila da naivnost nije neinteligencija, da smijeh nije nepoštovanje i da izbor može biti sloboda. Djeca su blago i sreća nečija, kao i moja. Treba biti ponosan i zahvalan na ulasku u učionice i zapamtiti sva lica te djece, zagrliti ih jer jednoga dana smo u rukama njihovih odluka.
• Na čemu trenutno radite?
– Čeka me put za Indiju gdje otvaram izložbu "Nas 9" devet akademika, a koja je i četvrta izložba u nizu, i sigurno preko 400 djece kojima ću predavati. Kao član Fondacije za djecu oboljelu od karcinoma imam obavezu da naslikam ljubav i koliko mogu prenesem njima šta naša zemlja ima. Tu su i dogovori za izložbu u Mojkovcu, Baru i Nikšiću, kao i otvaranje izložbe i doček kolega iz Slovenije.
