Prof. Bojović kaže da je knjiga izazovna i smjela, da je nestandardan prikaz književnosti i jezika, od prapočetaka do Petrovića. To je knjiga prikaza i odgonetanja vidljivih i unutrašnjih dodira i prožimanja, međusobne zavisnosti, ali i raskoraka i paradoksa, koji su se ipak slivali u jedan tok, navodi Bojović..
– Pisac sve tokove koji obrazuju književne i jezičke pojave, simultano povezane sa istorijskim i društvenim prilikama, ali ne uhvaćene u njihovu zamku, posmatra kao jedinstvene fenomene uslovljene, svaki pojedinačno, sopstvenim okolnostima. To je ogromna materija koju je Čelebić, u pogledu vremena, epohe i ličnosti na koje se odnosi, nastojao da definiše i, pored svih razdvajanja i razlika, kao jedinstvo jezika, biće naroda – kao biće književnosti, ali i književnosti kao bića života - rekla je akademik Bojović.
Dr Knežević ukazao je da je knjigom obuhvaćen period turske dominacije od 1500. do 1800. godine, koji Čelebić naziva periodom kontrateksta. Napominje i da je Čelebićev tekst faktografski značajan jer nas upoznaje s manje poznatim stvaraocima.
– Utoliko, na tom faktografskom nivou ova knjiga je od ogromnog značaja jer nam govori da je u tom mračnom vijeku i te kako "titrao" impuls književnosti i stvaralaštva našeg čovjeka, čak i u onim minornim ali reprezentativnim izrazima kakve autor nalazi u raznim zapisima, u različitim epskim konturama kod anonimnih i znanih autora- kaže Knežević. Napominje da je drugi sloj tekst teorijsko-metodološki, a treći sloj je esejistički.
Čelebić se hronološki osvrnuo na autore iz 16. vijeka, od Đurađa Crnojevića, preko Vuka Prezbitera, Radoslava Popa, Nikifora Jeromonaha, pomenuvši, neizostavno, i Božidara Vukovića Podgoričanina, kao i Bokelje – Ljudevita Paskvalića i Ivana Bona - Bolicu. Kako je pojasnio, s jedne strane Bokelji - koji su naša veza sa zapadom, a s druge strane – minorni pisci od kojih je ostalo malo, ali ne njihovom krivicom.
– Oni su stvarali u apokaliptično doba osmanskih pogroma koji su zapravo sagorjeli čitavu jednu književnost. Neka priča šta god ko hoće, ja mislim da je izgorjela kompletna jedna književnost. Bokelji i minorni pisci koji su naša veza ka Vizantiji. Da njih nema, mi ne bismo imali dokaz da pripadamo vizantijskom svijetu. Jer usmena epika nije dokaz. Jeste snaga velika, ali književnost je na prvom mjestu pismena radnja. Ovi mali pisci ipak, na marginama svojih prepisa i prevoda, daju svoje komentare i ulivaju stvaralačku snagu svijeta koji mi ne poznajemo dovoljno, zato što je to svjetska književnost. To nije nacionalna književnost, oni ne žele da budu pisci. Pripadaju velikom svijetu i prirodno iz njih izlazi strašna snaga Bizanta i klasičnog helenskog svijeta - kazao je Čelebić, stoji u saopštenju budvanske Narodne biblioteke.
