Čečović i Durutović / -SRĐAN BOLjEVIĆ

Majstorski izgrađen lirsko-narativni lavirint

Radoman Čečović u podgoričkoj Biblioteci promovisao novu zbirku poezije "Podzemne vode"

Knjiga poezije Radomana Čečovića "Podzemne vode" (Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Podgorica) predstavljena je publici u podgoričkoj Narodnoj biblioteci "Radosav Ljumović". O knjizi je govorio književni kritičar Milorad Durutović, koji je moderirao i razgovor s Čečovićem i publikom.

Kako je istakao Čečović je predstavnik pjesničke generacije koja se formirala na Filozofskom fakultetu u Nikšiću prije dvije decenije, a koji je, za razliku od mnogih iz te generacije, i jedan od rijetkih koji svoju poeziju nije učlanio, nije stavio u službu partije ili bilo koje ideologije, dodajući da to naročito cijeni.

U svom iscprnom i stručnom osvrtu na Čečovićeve "Podzemne vode", Durutović je podsjetio na stav američkog pisca Donalda Bartlemija koji kaže kako je književnost teška, ali ne zato što želi da bude teška, već zato što želi da bude umjetnost. To se, dodaje Durutović, sasvim može primijeniti na knjigu pjesama "Podzemne vode".

– Zbog tako spretno uvezanog talenta i rada Radoman Čečović se s pravom može svrstati kao dostojan nastavljač najvećih pjesnika koji su upisani u kanonski registar naše kulture i lektire. "Zbog udjela čuda i truda" (Kiš/Cvetajeva) u knjizi "Podzemne vode" sve djeluje jasno, a, opet, u njoj ništa nije jasno. Pjesnik čitaocu ili tumaču poezije ne dopuštu izlazak iz tog paradoksalnog utiska. On majstorski gradi jedan lirsko-narativni lavirint kako bi čitaoca uvukao u prostor svoje poetsko-intelektualne imaginacije, čineći ga saučesnikom u traganju za izlazom - navodi Durutović, između ostalog. Pritom, dodaje, Čečović praktikuje postmodernističke principe, tragajući tako i za odgovorom na ontološka pitanja - ko sam ja; u kojem od mogućih svjetova ja postojim. Zato se, dodaje Durutović, "Podzemne vode" u cijelosti mogu čitati kao odgovor na ova pitanja, uz stalno prisutnu Drugost i Drugog.

Na pitanje da razjasni otkud u njegovom autopoetičkom obraćanju bijes, Čečović kaže da je to prirodno i očekivano. Bijes je, kaže, artikulacija nesporazuma sa samim sobom i sa svijetom.

– Upali smo u vrijeme kada nakon avangarde nemamo što da kažemo. Ne postoji dominantna paradigma. Između dva svjetska rata, sve su kazali. Postomoderni je ostalo samo jedno - da se igra sa svim tim kroz intertekstualnost. I, onda tamo, 2000. i neke, želiš da napraviš neku paradigmu, i to ti ne uspijeva. I pokušaš prvi, drugi, treći, četvrti put, i ne uspijeva ti. Ostaje ti jedino frustracija, i iz te frustracije, što ne mogu da izgradim pjesnički sistem koji bi zavrijedio epitet dominantne poetike, nastaje bijes. I to bijes prema sebi koji ima potrebu da se iskaže, i bijesa prema iskazu koji liči na mnoge iskaze koji su se dogodili prije. Dakle, nema originalnosti, i onda je bijes nužan - kazao je Čečović, na što su publika i Durutović reagovali ne slažući se s njim da u njegovoj poeziji ne postoji originalnost.

Potraga o prapočetku

Durutović ističe da je Čečović uspio da napravi značajne pomake u odnosu na sve ono što je do sada napisano od 1950-ih godina na ovamo. On se osvrnuo, pored ostalog, i na naslućivanje bogotražiteljskih, istovremeno pjesničkih emanacija i emaniranja, a koje se ogleda i u samom nazivu zbirke.

– Potraga za podzemnim vodama jeste potraga ili san o prapočetku, o primordijalnom vremenu, što je prije Riječi, prije Logosa, prije Kosmosa, prije reda, egzistiralo kao melodija, kao muzika sfera. Radoman Čečović gradi svoj lirsko-narativni simvol vjere u vodu - rekao je Durutović.

– Mogu da tvrdim da je ovo jedna od najboljih pjesničkih knjiga koja je objavljena u Crnoj Gori u zadnje dvije decenije. To je toliko očigledno, da sam osjetio sreću što sam napokon pročitao jedan savremeni tekst koji parira najboljim pjesničkim ostvarenjima 20. vijeka - rekao je Durutović.

Tokom večeri Čečović i Durutović čitali su i stihove iz ove zbirke.